Filip Kitanović: Zaustavite Zemlju, silazim!

Danas i jučer – to su danas dva nespojiva pojma.

Kako se živjelo jučer? Kako se ponašalo jučer? Danas to ne poznaje. To mu je vječna tajna. To su kao dva svijeta, a žive pod istim krovom. Jedni samo šute i zadovoljni su ako dožive sutra, drugi su dugih kosa, slušaju rege i puše marihuanu – kažu da uživaju život. Trećima je sve na svijetu svjetleća – govoreća kutija – zvana TV, četvrtima su bitni kontakti, putovanja i karijera. Peti misle da nemaju granice, čas su amo i tamo, a šesti kao da ne žive na ovom
svijetu – nego tamo negdje među oblacima…

A ponavljam, svi žive pod istim krovom. Kako? Ne baš lako. Neki zbog toga odu od kuće poslije 18-e, glavom bez obzira – a neki nađu rješenje za takve probleme, a svi oni imaju isti faktor – vremenski jaz. To su drugi, a ja? Što je sa mnom? Pa, mogu reći da dobro plivam.
S tim da mi tata uvijek kaže: “Zovi, zovi”, a meni to ne pristoji. Ja mu kažem da se mi dopisujemo, a on odmahne rukom i ponovi: “Zovi, zovi.” I ima pravo jer ljudski glas srce dotiče, niti jedan emotikon, GIF ili poruka. Tu se nameće pitanje zadovoljstva. Moja baka je zadovoljna kada kupi (kako ona kaže) ‘kruva u Studenca’, a ja ne. Meni zadovoljstvo predstavlja: odlična ocjena, nove tenisice, mobitel, miran san. Moja prabaka se boji da joj netko ne uzme mandarine ili ruže iz vrta, a ja se bojim da mi netko ne uzme mobitel i tomu slično. To je ukratko o meni, a sada da se vratim na jučer i danas.

Jučer je bilo normalno da pozdraviš stariju osobu ili joj ustupiš mjesto u javnome prijevozu. Jučer su se poštivali
autoriteti jer su se poštivali roditelji. Jučer se izlazilo vikendom i u dogovoru s roditeljima. Jučer je bilo normalno da gospoda ljube ruke damama. Jučer su mladi pisali pisma djevojkama. Ali to je sve bilo jučer, jučer…

Danas je sve naopako, pa i to. U biti smo redefinirali riječ normalno. Nenormalno je postalo normalno, ali to je danas, danas.

A ja se samo bojim što će biti sutra, sutra. A, to je vrijeme u kojem meni predstoji živjeti. Ja razumijem svoje, ali hoće li mene moji?
Na kraju kako pomiriti ta dva svijeta?
Teško je, ali ne i nemoguće. Uz strpljivost i odgoj u duhu Božjem sve je moguće.

Filip Kitanović, 8. A

1. osnovna škola Čakovec

Vrijeme pisanja: studeni 2021.

Donirajte Udrugu Mlada pera
%d blogeri kao ovaj: