Emma Miletić: Nasmijani anđeo
Ne mogu reći da je se najbistrije sjećam. Više je to po pričama mojih roditelja. Naime, baka je preminula kada sam imala četiri godine.
Rado slušam priče o njoj, imam tada osjećaj da mi je bliskija.
Eh, da bar mogu vratiti vijeme!
U školi smo pričali o herojima. Razmišljala sam tko bi mogao biti moj junak. Shvatila sam – to je moja baka!
Još kao mala beba moja je baka bila napuštena od svojih roditelja i ostavljena u jednoj staroj kući. Prihvatio ju je stariji bračni par uz koji je odrastala. Uskoro su i oni preminuli pa je završila u domu za djecu bez roditelja. Kad je postala punoljetna, našla se na cesti, bez igdje ikoga od obitelji. Znala je da se mora uzdati samo u sebe pa je našla posao i stan.
Nakon nekoliko godina udala se, ali brak nije bio dobar. Bilo je vrijeme rata, a ona je s dvoje djece morala pobjeći. Bježala je kako bi našla spas od nasilnoga muža. Znala je reći da bi opet sve nevolje prošla za svoje dvije djevojčice, moju mamu i tetu. Kroz nekoliko se godina razboljela, vjerujem da je velik razlog bio taj što je život nije mazio.
Često odemo na groblje pomoliti se za nju, upaliti joj svijeću, uljepšati cvijećem njezino počivalište.
Život joj je od prvoga dana bio težak. Nitko se za nju nije borio niti joj je pomagao. No na njoj se to nije vidjelo. Vedra, nasmijana, uvijek spremna pomoći, takva je bila moja baka!
Ona je moj junak! Ona mi je uzor po ispravnim vrijednostima kojima treba posvetiti sve svoje snage. Znala se snaći i boriti za svoju obitelj.
Nedostaje mi …
Ponekad pogledam nebo i nasmijemo se jedna drugoj. Ona je moj heroj i anđeo koji me čuva.
Emma Miletić, 5. b
OŠ Turnić, Rijeka
Mentorica: Sanja Potočnjak-Bilić