Karla Pavlin: Monolog – Div Dragonja
(Div Dragonja stoji na pozornici, ponosno se uspravi, osmjehuje se publici i glasno pozdravlja.)
Dobro jutro! (veselo mahne publici)
Juuuutro! (odmah odgovara sam sebi, oponašajući dubok glas, smije se)
Nekada davno, ljudi i divovi živjeli su u miru. Svaki div bio je poseban, baš kao i vi, ljudi. A ja? Ja sam bio najveći među njima. Najveći i najstrašniji. Kad bih zakoračio, cijela bi se zemlja zatresla. Divovi su me gledali s poštovanjem… i s malo straha.
(Ali promijeni ton, šapće publici kao da otkriva veliku tajnu.)
Ali znate što? Imao sam jednu veliku tajnu. Veliku, veeeliku tajnu. Volio sam… cvijeće.
(gestikulira rukama, zamišljajući cvijet)
Šume, livade, potoci – to su moji domovi. Tratinčice, zvončići, ljubičice… Svaki bih cvijet pogledao pažljivo, pomirisao nježno, pazeći da ga ne slomim. Moj svijet bio je savršen. Dok…
(Pauza, ozbiljan izraz lica, ton se mijenja.)
Jednog dana nisam primijetio. Nisam primijetio malu pčelu koja je sletjela na cvijet.
(Zaigrano imitira mirisanje cvijeta, naglo se trzne.)
Uletjela mi je ravno u nos! Ravno u moj nos! Počela je zujati, bockati, golicala me! Nisam znao što da radim!
(skače unazad, imitira paniku)
Počeo sam trčati, kihati, mahati rukama! “Apsiiih! Apsiiiih!”
(Snage poraste, naglašava pokrete dok opisuje što se događa.)
Cijela zemlja se tresla. Seljaci su počeli bježati:
“Ženo, spašavaj se, Dragonja dolazi!”
A žena viče: “Uzmi djecu! Uzmi krave! Bjež’ u šumu!”
(Dubok glas, imitira dijalog.)
Krave su mukale: “Muuuuuu, kud ćemo mi?”
Ptice su letjele na sve strane: “Ćiv-ćiv, spašavaj se tko može!”
(Zamahuje rukama, kao da tjera ptice.)
Djeca su plakala: “Mamaaaa, Dragonja nas lovi!”
(Aktivno se kreće, pokazuje kaos.)
Sve oko mene počelo je padati i rušiti se. Drveće je padalo, kuće su se tresle, mostovi se ljuljali. Nisam mogao stati!
(Ubrza govor, opisuje dalje.)
Pobjegao sam i trčao niz brijeg, ostavljajući velike, duboke tragove u zemlji. Ostali divovi su me slijedili, misleći da se nešto strašno zbiva. Jer ako ja, najveći među njima, bježim… onda sigurno postoji razlog.
(Glas mu se smiruje, postaje nježniji.)
Ti su tragovi ubrzo bili ispunjeni vodom. Zbog naših velikih koraka i tragova nastala je rijeka.
(Pogleda publiku, glas mu postaje tiši i tužniji.)
Mi, divovi, nikada se nismo vratili.
(Zastane, podigne pogled s blagim osmijehom, glas mu postaje življi.)
Ljudi su tu rijeku, koju sam ostavio za sobom, nazvali Rijeka Dragonja. U sjećanje na mene, a i dan danas znaju reći kad se zemlja trese:
“To se opet pčela miče u Dragonjinom nosu!”
(Zaigrano i glasno kihne.)
Apsiiiih!
(Smiješi se publici i polako odlazi sa scene.)
Karla Pavlin
OŠ Šijana, Pula
Mentor: Vladimir Papić
