Katja Rupić: Nestala autostoperica

(Na sceni stoji djevojka odjevena u baletnu haljinu. Drži se uspravno, s gracioznim držanjem. Glas joj je razgovijetan i jasan, povremeno gleda publiku s ozbiljnošću, a povremeno njezin pogled odlazi u prazno, kao da promatra daleku uspomenu. Pokreti su nježni i kontrolirani, odražavajući njezinu plesnu prošlost.)

(Razgovijetno, smireno, pogled prema publici):

Rodila sam se u maglovito, zimsko jutro 1968. godine, u malom selu kraj Lupoglava, zvanom Vranja.

(Tiši ton, pogled polako odlazi u prazno):

Kažu da sam bila čudna – crne kose, tamnih zjenica, povučena. Nisam bila druželjubiva, a opet, uvijek sam imala prijatelje. Samo… oni nisu bili ondje.

(Zastane na trenutak, spušta pogled, kao da traži izgubljeno sjećanje.)

(Glas dobiva toplinu, pogled prema publici, ruke se lagano podižu u plesni pokret):

Balet. To je bio moj san. Moja strast. Autobus je rijetko vozio, često neredovito. Kad ga nije bilo, hodala bih do glavne ceste i autostopirala.

(Kratka pauza, pogled u prazno, glas sanjiv.)

Put nije bio važan, ništa nije bilo važno osim plesa. Koraci, okreti, skokovi – to je bio moj svijet.

(Glas postaje ozbiljniji, pogled odlazi u prazno, tijelo se ukoči, ruke mirno padaju uz tijelo):

Ali, kako su treninzi postajali zahtjevniji, tako su učitelji postajali okrutniji. Govorili su mi da nisam dovoljno mršava.

(Naglašeno, s pauzama, sve tiši ton):

Da moram biti tanja… tanja… tanja.

(Pogled na trenutak prema publici, tražeći razumijevanje, zatim spušta glavu.)

Počela sam jesti manje. Na kraju – prestala sam jesti.

(Tiho, ali razgovijetno, pogled u prazno):

Svi su govorili o mojim modricama. O kostima koje su stršale kroz kožu.

(Glas jača, razgovijetno, pogled usmjeren prema publici):

Moji roditelji su me odveli u Lopaču. Psihijatrijska bolnica, rekli su. Za moje dobro, rekli su.

(Lagano osmijeh s gorčinom, kratka stanka.)

(Glasno i odlučno, pogled prema publici):

Za moje dobro? Zaključali su me. Zabranili mi plesati. Ples je bio sve što sam imala!

(Glas naglašeno, energično, s kratkom pauzom nakon):

Bez njega, što sam ja? Ništa.

(Tiši ton, ali razgovijetan, pogled ponovno odlazi u prazno):

Pokušali su me hraniti. Molili su me, prijetili, plakali.

(Dlanove polako podiže prema publici, simulirajući molbu.)

Nudili su mi juhe, kruh, čak i kolače koje sam nekad voljela.

(Lagano spušta ruke, pogled u prazno, glas postaje sporiji.)

Ali ja nisam htjela. Nisam mogla. Što je balerina bez svojih pokreta? Što sam ja bez baleta?

(Glas jača, razgovijetno, pogled prema publici):

Dani su prolazili, a ja sam postajala sve lakša. Sve tanja. Sve manje prisutna. Jednog jutra, kad su ušli u moju sobu, zastali su.

(Pogled se vraća publici, oči širom otvorene, glas postaje tiši, gotovo šapat.):

Skoro da nisam disala. Nisam se mogla pomaknuti.

(Glas nježan, ali razgovijetan, ruke polako podiže, oponašajući pokret povjetarca, pogled odlazi u prazno):

Kažu da sam izgledala kao list papira. Da su mi kosti bile poput sjenki ispod kože. Gotovo prozirna. Mogli su vidjeti kroz mene… kao kroz tanak veo.

(Ruke polako spušta, glas je mekan, gotovo šapat):

Pred njihovim očima… rasplinula sam se u zrak. Osjetili su kako ih je lagani povjetarac dotaknuo, a mene više nije bilo.

(Pogled usmjerava prema publici, glas je sada čvrst i odlučan.):

I nestala sam.

(Podiže glavu, pogled povremeno publici, povremeno u prazno, glas dublji, melankoličan.):

Kažu da sam postala urbana legenda. Da me ljudi viđaju na cesti, tamo gdje sam nekad stopirala.

(Zastane, kratka pauza, zatim glas postaje sanjiv, pogled odlazi iznad publike.):

Toliko sam vjerovala u svoj san da sam postala san. San koji prostruji glavom svakog vozača na vrhu Učke, kao sjenoviti odraz prošlosti, kao dah nade…

(Tišina, glas gotovo šapat.):

…i onda nestanem.

(Ruke mirno padaju uz tijelo, pogled ostaje u prazno. Zatamnjenje.)

Katja Rupić

OŠ Šijana, Pula

Mentor: Vladimir Papić