Marija Romac: Nevidljivi, ali neizostavni heroji svakodnevice
Današnje društvo je vrlo opterećeno različitim aspektima života, koji su itekako prolazni. Težnja je usmjerena ka idolima i idealima, bilo da se radi o izgledu, novcu, utjecaju, moći, znanju. Ukratko, radi se o kopiranju drugih, i tada osoba biva izobličena i kao da živi svačiji život, samo ne svoj. Realno gledajući, čovjek je individualno biće. Nitko ne može za drugoga voljeti, boriti se protiv vlastitih strasti, tragati za nekim višim ciljevima, općenito živjeti. To je zadatak pojedinca, da sam sa sobom vodi svoje životne bitke. Nekad se čini jako teško, ali nije nemoguće. Ipak, različitosti nas spajaju i po tome smo svi jedno. Nebitno što smo po zanimanju, koliko smo materijalnoga prisvojili, jesmo li kroz školu prolazili s odličnim i vrlo dobrim uspjehom ili smo nizali nedovoljne ocjene i bojali se kako proći dalje. Međutim, nemaju svi razvijeno pravilno mišljenje o ovakvim stvarima.
Moja susjeda, teta Ivana je supruga i majka četvero djece. Zaposlena je na zagrebačkom Rebru kao spremačica. Suprug joj je domar u jednoj osnovnoj školi. Sva djeca su u procesu školovanja, a pred njima je još toliko toga. Jednog dana, Katarina, kći tete Ivane, vratila se kući iz škole. Prvi dan nove školske godine, novo okruženje, početak srednjoškolskog obrazovanja. Vratila se kući uplakanog lica, jecajući i brišući suze s lica da netko ne bi primijetio da je tužna. Majka i otac su se vratili kući s posla, iscrpljeni i umorni od napornog rada, ne primjećujući da im je kći nesretna. Kako smo Katarina i ja dobre prijateljice, odlučila mi se povjeriti. Naime, njezin izgled i odjeća te radna mjesta roditelja su izazvali ruganje, sramoćenje i neprihvatljivost. Nije željela ništa reći roditeljima kako se ne bi ražalostili. Ja sam ju utješila i rekla da bude svoja, da uči, radi i ignorira tuđa, iskrivljena mišljenja.
Nažalost, ovakvo stanje je sve više i više prisutno u svakodnevici. Ne cijeni se tuđi rad i zalaganje za voljene osobe, samo se gleda ono prolazno, materijalno. Ne vidi se stvarna slika pojedinca zbog zaslijepljenosti egoizmom, ljubomorom i svjetovnim prolaznostima. Svatko ima svoju priču, svoj život, tužne i sretne trenutke, ali zašto dodavati sol na ranu? Ne znamo ničiju stranu priče, ne osjećamo izgaranje tuđe nutrine. Ne bi li bilo lijepo pozdraviti, nasmiješiti se, imati otvoreno srce i uzajamnu ljubav za sve? Nekome će samo te sitne geste, nama možda i nevažne, značiti mnogo. Jer ti ljudi daju sve od sebe kako bi budućnost njihove djece bila bolja i odgajaju ih da ljube i poštuju druge. Na kraju krajeva, osobe koje nemaju visoku plaću i visoko zvanje, brinu se svaki dan da pojedincu bude ljepše i ugodnije na mjestu boravka/rada. Zato, da bismo napravili nešto veliko, krenimo od sebe, malenim koracima ćemo doći do uspjeha. Svladajmo svoje požude, a drugima pružimo nesebičnu ljubav, bez obzira na posljedice! Jer tko daje taj i prima! „Ako vam je moguće zapaliti jednu jedinu svijeću za dušu koja luta u mraku, potištenom pokazati sunčanu stranu života, nekome drugome dati uzvišeniji pogled na život, nekom čovjeku pomoći da bude bolji čovjek, jednom opterećenom i potištenom olakšati život i malom iskrom ljubavi obogatiti svijet, onda niste živjeli uzalud.“ (kardinal J. Hoffer)
Marija Romac, 1.b
Franjevačka klasična gimnazija s pravom javnosti u Sinju
Mentorica: Marijana Vuleta, prof. mentor.
