Veronika Košeto: Veronika i ogledalo budućnosti
Probudila sam se. Više nisam bila u svojoj kući i bila sam stara. Uplašila sam se jer do jučer sam bila djevojčica. Nalazila sam se u modernoj kući punoj pametnih ekrana.
Na lebdjećem ekranu vidjela sam da je godina 2074. Nisam se snalazila u novom okruženju i odlučila izaći vani. Na vratima me dočekala bezobrazna djevojka. “Miči se, bakice!” rekla je. Suzdržala sam se na njezine riječi jer vani nije bilo nikog osim nje, a htjela sam vidjeti kakva je ovo čudna godina. Pitala sam je kako se zove. “Veronika,” odgovorila je. Začudila sam se jer i ja se zovem Veronika.
Promatrala sam je pažljivo i odjednom me pogodila istina. Bila je to moja mlađa verzija, ali ne ona koju sam poznavala iz knjige. Ova Veronika nije ostarila ni dana; izgledala je točno onako kako bi izgledala da se rodila tijekom 2060-ih. Bila je razmažena, drska i djelovala je potpuno otuđeno. Pitala sam je o njezinu životu. Rekla mi je kako joj je prije nekoliko godina tata nedužno završio u zatvoru te da joj je njezin sadašnji muž pomogao.
Odmah sam shvatila da je ovo Veronika iz lektire, ali buduća verzija. Znala sam da su nas nekada čitatelji povezivali – svaka pročitana stranica donosila je novi sloj mudrosti i razumijevanja. Međutim, ova djevojka nije provela nijedan trenutak u razgovoru s čitateljem. Bila je poput knjige koju nitko nije otvorio, samo odraz onoga što je društvo od nje napravilo.
“Hajde, pokaži mi malo grad, molim te,” rekla sam joj. Zakolutala je očima i pokazala rukom da je pratim. “Kakva ti je to majica? Pod hitno je trebaš promijeniti. Izgleda kao da ju imaš pedeset godina,” rekla je i ubacila me u neku kapsulu iz koje sam izašla s novom majicom, frizurom i šminkom. Bila sam u šoku jer to nikad prije nisam vidjela.
Prošli smo kroz mali tunel i vidjeli violinu kako samostalno svira. Veronika je stala i problijedila. Ne zato što joj je to bilo neobično, već zato što ju je to podsjetilo na trenutak kada je odustala od sviranja violine. Gledala sam je kako se muči s vlastitim osjećajima, ali ništa nije rekla.
Sljedeće što mi je pokazala bio je ogroman kip dva robota, mame i kćeri, zagrljenih nasred grada. Ljudi su ga sagradili kao znak zahvalnosti jer im roboti pomažu u kući, na poslu i općenito u životu.
Dok sam promatrala prazan grad, shvatila sam zašto je ova Veronika toliko bezobrazna i bahata. Ovdje nitko ne komunicira. Sve obavljaju roboti, a ljudi su postali suvišni jedni drugima. Promatrala sam svoju mlađu verziju kako sjedi pokraj kipa, tužna. Pitala sam je što joj je. Rekla mi je da čak i roboti imaju svoju “mamu”, a njezina ju nikada nije voljela.
Bilo mi je jasno da je društvo promijenilo i nju. Rekla sam joj da nije važno što je bilo prije, da sada ima dobrog muža Martina. Vidjela sam kako se mijenja, kako ponovno postaje osoba s kojom se može razgovarati. Savjetovala sam joj da ljudi moraju više komunicirati, umjesto da sve prepuštaju robotima.
“Hvala ti, puno bolje se osjećam sada. Nadam se da ćemo se još vidjeti i družiti,” rekla je. Zagrlila sam je, a Veronika me stavila u neki lift i ukucala godinu 2024. Tako sam vidjela budućnost i nekako popravila njezin život. I možda, samo možda, dala nadu knjigama – da ostanu most između prošlih i budućih generacija.
Veronika Košeto
OŠ Šijana, Pula
Mentor: Vladimir Papić
