Nela Vuletić: Svi su važni, i onih kojih nema
Svaki dan idem u školu i družim se sa svojim prijateljicama. No uvijek u tom druženju pojavi se od nekud moj djed Antun. Bilo u zvuku smjeha prijateljica, mirisu obroka u školskoj kuhinji ili stabla na putu do škole kojeg smo djed i ja promatrali.
Djed Antun me naučio kako se njihati u krilu, jesti špek i točiti vino iz bačve. Često sam se s njim igrala u našem dvorištu i radila kuću od kukuruzovine. Najviše sam voljela njegov glas na večer kada bi mi pričao svoje izmišljene priče. Posebno sam sretna jer sam imala svog osobnog čitača priča. Priče bi pričao u mojoj sobi kada bi pala noć. S ulice u sobu je dolazila svjetlost svjetiljke te mi je djed pomoću svojih ruku stvaralo likove sjena. To je bilo jako uzbudljivo. Uvijek me je grlio i škakljao.
Danas više nema moga djeda Antuna. No ostavio mi je u sjećanju svoju dobrotu, zaigranost i priče. Imam jednog velikog plišanog medu kojem ja sada pričam izmišljene priče. U šuškam se u njegov zagrljaj i brzo utonem u san. Baš sam sretna što sam imala takvog djeda koji živi sa mnom i danas.
Nela Vuletić, 4.c razred
III. OŠ Bjelovar
Mentorica: Nataša Brekalo
