Lea Đurović: Cijena pobjede
Moja se sestra bavi hrvanjem i dobro joj ide. Jako se dobro slažemo, ali ponekad nemamo baš vremena za druženje. Ona ima treninge i natjecanja, a ja idem u glazbenu školu. Imamo dosta sličnih hobija: obje volimo slikati i volimo orahe. Orasi su nam najbolji, jako volimo kolače s orasima i često ih zajedno pečemo.
Kao što sam već spomenula, moja sestra Klara trenira hrvanje, ali prije nego što se počela baviti tim sportom, stalno je bila kod kuće. U ruci joj je uvijek bio mobitel. Otkad trenira, osvojila je puno medalja i postala je dosta poznata u našem gradu i okolici. Jednom je jedan čovjek došao u selo našeg djeda i rekao: „Seljače, znaš li gdje je ona poznata hrvačica, joj Bože, kako se ono zvala?!“ Sigurno je mislio na moju sestru.
Na jednom važnom natjecanju, u finalu, Klara je gubila. Odjednom se okrenula i prebacila protivnicu tako da se ova okrenula oko svoje osi i pala. No zatim je protivnica srušila moju sestru, a Klara se nezgodno dočekala na ruku.
Došli su bolničari i zamotali joj ruku. Savjetovali su joj da se odmori i odustane od natjecanja, ali ona to nikako nije željela. Protivnica je bila sretna jer je mislila da će zbog ozljede lako pobijediti. Ipak, Klara se nije predala. Borila se i s ozlijeđenom rukom i na kraju pobijedila. Viknula sam: „Kličem za tebe, Klara!“
Ozljeda je ipak bila ozbiljna jer je slomila ruku pa smo otišli u bolnicu gdje su joj stavili gips. Bili smo malo zabrinuti, ali sve je prošlo u redu. Klara je za mene najbolja od svih boraca i sestara. Smatram da se ponekad trebamo odreći nečega kako bismo postigli nešto važno. Klara se odrekla slobodnog vremena, trenirala je i postala uspješna, ali i pobijedila ovisnost o mobitelu.
Lea Đurović
OŠ Šijana, Pula
Mentor: Vladimir Papić
