Viktorija Ban: Galeb (monolog)
Rođen sam uz more, u velikom jatu galebova gdje je najvažnije bilo pronaći hranu i preživjeti dan.
Svako jutro uz more započinje isto: sunce se diže, valovi šume, a zrak miriše na sol.
Ostali galebovi lete nisko, svađaju se oko hrane i ne razmišljaju o ničemu drugom.
Među njima se osjećam drugačije, kao da ne pripadam potpuno tom svijetu.
(Kratka stanka, pogled u daljinu.)
(Kad govori o letu, maše rukama kao da su krila.)
Najviše me zanima let – ne običan let, nego savršenstvo u zraku.
Brzina i visina za mene nisu opasnost, nego sloboda.
Let mi je važniji od hrane jer u letu osjećam tko sam.
Dok letim, osjećam mir, snagu i radost kakvu ništa drugo ne može.
Govorili su mi da sam lud, da galeb ne treba letjeti zbog letenja.
Dok sam to slušao, osjećao sam tugu, ali i prkos.
U sebi sam znao da ne mogu odustati od onoga što me ispunjava.
(Glas se smiruje i usporava.)
(Lagano stavlja ruke na srce, blag pogled prema gore – prema nebu.)
Nisam stao jer bih bez letenja prestao biti ja.
Jednom sam letio prebrzo i izgubio kontrolu.
Pad je bio bolan, a tišina nakon njega teža od boli.
Sumnjao sam u sebe i pitao se ima li sve to smisla.
Na trenutak sam poželio odustati.
(Tišina, spušten pogled.)
Vratio sam se jatu nadajući se razumijevanju.
Stajao sam pred njima – sam i izložen.
Osudili su me i protjerali jer sam bio drugačiji.
(Pokazuje rukama od glave do pete.)
Osjećao sam bol, ali i olakšanje.
Odlučio sam nastaviti dalje, bez obzira na sve.
Sloboda za mene znači biti vjeran sebi.
Naučio sam novi način letenja – precizniji i svjesniji.
Strah je polako nestajao i pretvarao se u snagu.
(Postupno se uspravlja, glas postaje sigurniji.)
(Pokazuje rukama kao da je ponosan.)
Susreo sam galebove slične sebi, koji su također tražili više.
Počeo sam učiti druge onome što sam naučio.
Fletcher je bio moj učenik, ali i dokaz da nisam bio sam.
Vraćam se drugima jer želim da i oni otkriju slobodu.
(Dok izgovara riječ „let“, zamahne rukama kao krilima.)
Let nije samo tijelo, nego stanje uma i duha.
Ako vjeruješ u sebe i ne odustaješ, možeš poletjeti više nego što misliš.
(Završna stanka, miran i siguran pogled prema publici.)
Viktorija Ban
OŠ Šijana Pula
Mentor: Vladimir Papić
