Mjesto koje se pojavilo kad sam prestala žuriti

Iza ugla obično se ne događa ništa važno. Tamo su samo nastavci puteva, prolazi kojima skraćujemo vrijeme, mjesta na kojima ne zastajemo jer uvijek negdje kasnimo. I ja sam kasnila. Ne na sat, ne kući, ne na obaveze. Kasnila sam sebi, a to je najtiša vrsta kašnjenja. Tog dana hodala sam poznatom ulicom, istom kojom prolazim gotovo bez razmišljanja, s glavom punom tuđih rečenica i srcem koje nije znalo gdje s njima. Sve je bilo obično, previše obično da bi se išta promijenilo. A onda sam, prvi put nakon dugo vremena, usporila.

Nisam stala zato što sam morala. Stala sam jer više nisam imala snage ići brzo. Iza ugla, ondje gdje nikada nisam gledala, pojavilo se nešto što nisam znala odmah prepoznati. Ne naglo, ne glasno, nego kao da je oduvijek čekalo da ga primijetim. Vrata. Ne nova, ne sjajna, ne važna na prvi pogled. Bila su mirna. I bila su tu.

Nisu me zvala. Nisu obećavala. Samo su postojala. I u tom postojanju bilo je nečega što me smirilo više nego bilo koja riječ. Približila sam se i osjetila kako se zrak oko njih mijenja, kao da sam izašla iz buke u nešto mekše. Dotaknula sam ih i shvatila da se ne bojim. Možda zato što sam već nosila previše strahova da bih dodavala još jedan. Otvorila sam ih bez velikih misli, bez pitanja, bez plana. Kao da sam to učinila već mnogo puta, samo se nisam sjećala.

S druge strane nije bio svijet kakav se opisuje u knjigama. Nije bilo čuda koja traže objašnjenje. Bio je prostor koji je disao sporije od svega što sam poznavala. Tlo pod nogama bilo je mekano, kao da hodaš po nečemu što pamti. U zraku su se kretale sitne iskre, ali nisu svijetlile zbog ljepote, nego zbog smisla. Svaki njihov pomak bio je tih, ali točan, kao da zna kamo ide.

Ljudi su bili ondje. Različiti, ali nekako jednaki. Nisu se skrivali, ali nisu ni objašnjavali sebe. Netko je sjedio u tišini i iz te tišine rasli su cvjetovi. Ne cvjetovi kakve poznajemo, nego oni koji se pojave samo kad se nešto prizna. Netko je govorio i iza njegovih riječi pojavljivale su se boje, guste i tople. Netko je šutio i oko njega je raslo nešto nalik svjetlu koje nije tražilo pažnju.

Primijetila sam da prostor reagira na istinu. Ne na lijepe rečenice, ne na naučene odgovore, nego na ono što se izgovori prvi put, možda i zadnji. Kad je netko rekao da mu je teško, tlo se pod njim razmaknulo i izraslo je nešto snažno, stabilno. Kad je netko rekao da se boji, zrak se zgusnuo, ali nije gušio. Samo je držao.

Stajala sam ondje i shvatila da sam cijeli život bila naviknuta nositi druge. Slušati, razumjeti, biti mjesto na koje se dolazi. I prvi put nisam imala potrebu biti ta osoba. Nitko me to nije tražio. Prostor nije očekivao ništa od mene. To je bilo najčudnije i najljepše.

Kad sam konačno rekla nešto o sebi, nisam to učinila glasno. Rekla sam da sam umorna od toga da budem jaka čak i kad nisam. U tom trenutku, iza mojih leđa, nešto se pokrenulo. Osjetila sam toplinu, miris koji nisam znala imenovati, i lagani pritisak, kao da se nešto budi. Okrenula sam se i vidjela kako iz zemlje raste drvo. Ne visoko, ne veliko, nego točno onoliko koliko treba. Na njegovim granama pojavljivali su se listovi, a na svakom listu bila je riječ koju sam nekada rekla drugima, a nikad sebi.

Tu sam. Razumijem. Imaš pravo stati.

Drvo je cvjetalo polako, bez žurbe. I s njim nešto u meni.

Kad sam se vratila, vrata su se zatvorila kao da se ništa posebno nije dogodilo. Ulica je bila ista. Ljudi su prolazili. Svijet je nastavio dalje. Ali ja više nisam hodala isto. Znala sam da se iza nekih uglova ne skriva čudo, nego dopuštenje. Dopuštenje da ne moraš uvijek znati. Da ne moraš uvijek biti jaka. Da ponekad samo usporiš i dopustiš da se nešto važno dogodi.

Možda ta vrata više nikad neću vidjeti. Možda ih nikad nije ni bilo, barem ne onako kako ljudi vole objašnjavati. Ali znam da se otad zaustavljam češće. Gledam pažljivije. I vjerujem da postoje mjesta koja se pojavljuju samo onima koji su napokon spremni stati.

Ako ikada osjetiš da ti se svijet prebrzo vrti, pogledaj iza ugla. Možda te ondje ne čeka odgovor. Možda te čeka prostor u kojem napokon možeš biti cijela.

Lorena Knežević, 8. b
OŠ Bogumil Toni Samobor