Una Bogović: Skriveni heroji svakodnevnice

Svijet je pun junaka, no ne nose svi plašteve niti se pojavljuju na naslovnicama. Skriveni heroji svakodnevnice su ljudi koje često ne primjećujemo, a bez kojih bi naši životi bili puno teži. Oni su tihi borci koji ne traže priznanje, pohvalu ili nagradu, a ipak svojim djelima čine razliku i ostavljaju trag. Njihova snaga leži u jednostavnim, ali važnim postupcima – ljubaznosti, požrtvovnosti i suosjećanju. U svijetu prepunom vijesti o negativnim događajima, oni su podsjetnik da dobrota još uvijek postoji. To su medicinske sestre koje bdiju nad pacijentima dok ostatak svijeta spava, učitelji koji učenicima prenose znanje, vatrogasci koji riskiraju svoj život da bi spasili tuđi, ali i roditelji koji nesebično žrtvuju svoje vrijeme kako bi svojoj djeci osigurali bolju budućnost. To su i susjed koji pomogne starijoj osobi s torbama, prodavačica koja strpljivo pomaže kupcima, pa čak i vozač autobusa koji se nasmije putnicima.

Upravo ona, vozačica autobusa po imenu Klara, moj je heroj. Na prvu možda zvuči kao najobičnija vozačica za koju se nema što reći, osim da je vozačica, ali meni je ona puno više od toga. Ona je osoba koja je uvijek spremna pomoći, i jako je zabavna. Ima prelijepu plavu kosu, srednje dužine. Uglavnom  je nosi raspuštenu, rijetko kad je svezana u rep. Jako se lijepo oblači, i uvijek bira elegantnu odjeću koja joj savršeno pristaje. Relacije na kojima vozi autobus su joj Sisak ili Željezara, pa me tako često vozi kad idem u školu. Kad sam jutarnja smjena, ona ponekad vozi za Sisak, a ponekad za Željezaru, pa ne idem baš uvijek s njom u školu, ali moj prijatelj Filip i ja smo smislili način na koji i tad možemo ići s njom. Ako dođe prije lokalca za Sisak, sjedamo u njezin bus za Željezaru i idemo s njom do Pračna, a onda presjedamo u bus za Sisak. Ne možemo si pomoći, zato što obožavamo s njom putovati i pričati, i jako nam je drago da se i ona tako osjeća. Kad sam u školi, jedino što me veseli osim mojih prijatelja je odlazak kući, baš zbog nje. Nakon škole vozi bus u 13:30 ili 14:00, pa gotovo uvijek idem s njom kući. Dok putujemo, imamo raznih tema za razgovor, tako da nam nikad nije dosadno. Kad sam popodne u školi, jedino se mogu nadati da će me voziti u školu, jer ne radi popodne, pa me ne može voziti kući. Moj tata je prije također radio u Čazmatransu, on i Klara se poznaju, pa ju tako i ja znam. Sjećam se kako smo moja sestra i ja uvijek išle s tatom kad bi vozio nešto, i onda kad bi on odvezao to što je imao, vratili bismo se u firmu i, dok bi moj tata radio nešto oko busa, mi bismo igrale igrice na njihovom računalu u firmi i pričale s njegovim kolegama. To je bio jako lijep period mog života, i uvijek će mi ostati u lijepom sjećanju. Jako mi je zabavno što poznajem sve vozače, jer je moj tata tamo prije radio. S nekima znam i popričati, i uvijek me pitaju za tatu, i kažu da im je žao što je otišao. Ipak, od svih njih, Klara mi je odmah zapala za oko i najdraža mi je vozačica. Divna je soba, uvijek nasmijana, čak i kad joj dan nije dobar, te baš zbog toga zrači energijom koja je neprocjenjiva. U manje od tri tjedna postala mi je poput majke. Ako se na meni vidi da mi je teško, da sam tužna ili pod stresom, ona uvijek pita što je razlog tome i uvijek je spremna saslušati, dati mi savjet i pomoći. Njoj mogu sve reći, i to mi je jako drago. Kad ju vidim, jako sam sretna, pa i ako me ne vozi u školu, dovoljno mi je samo da je vidim, jer mi je dan odmah ljepši. Njezin osmijeh je teško zaboraviti, jer je poseban i uvijek iskren. Klara je od prvog trenutka na mene ostavila snažan i lijep dojam. Kao što sam spomenula, uvijek je nasmijana, a čak i ako njoj dan i nije najbolji, to je ne sprječava da bude ljubazna prema svim putnicima. U samo jednom danu ima puno bezobraznih putnika, no ona nikad ne izgubi živce, ne svađa se s njima, i uvijek ostane ljubazna i pokuša smiriti situaciju. Naravno, ako je nekome potrebna pomoć, ona je uvijek pruži. Ako netko zakasni na bus, a ona već krene, uvijek stane i ta osoba ipak stigne na bus. Ako ju netko nešto pita, uvijek odgovori ljubazno i s osmijehom. Divim joj se iz dana u dan. Jako je dobra, i mislim da bi trebalo biti puno više ljudi kao što je ona. Kad sam joj prvi put prišla, i kad smo počele razgovarati, osjetila  sam nešto posebno u vezi nje. Što smo više pričale, sve više i više sam ju zavoljela i postala mi je poput najbolje prijateljice. Pričale smo o svemu i imam puno lijepih uspomena na nju. Jednom prilikom me pitala hoću li i ja slijediti korake svog tate i postati vozačica, i rekla mi je da bih bila dobra vozačica.

Veselim se provoditi vrijeme s njom, u mom srcu ima posebno mjesto, jedna je od mojih najdražih osoba i jako je volim. Za mene je ona stvarno heroj, u svakom smislu te riječi. Trenutno više ne radi u Čazmatransu. Postoji mogućnost da će se vratiti i nadam se da hoće, no bez obzira na sve, zauvijek će ostati moj heroj.

Una Bogović, 1.c razred

Ekonomska škola Sisak

Mentor: Lucija Dianežević, prof. hrvatskog i engleskog jezika