Zvijezda koja me čuva
Iza ugla naše ulice, na mjestu gdje obično samo brzo prođem, toga dana su stajala vrata. Bila su malena, drvena i malo ogrebena. Kao da su oduvijek tu, samo ih prije nisam primjećivala. Srce mi je kucalo jače nego inače, ali nisam osjećala strah. Imala sam osjećaj da me netko čeka. Kad sam otvorila vrata, zakoračila sam na livadu prekrivenu mekom travom. Zrak je bio topao i mirisan, a nebo veliko i svijetlo, puno sjaja. Sve je izgledalo kao san, ali sam znala da nije. Tada sam ih ugledala. Sigurno se pitate koga? Ugledala sam svog djeda i baku. Djeda nisam poznavala, umro je prije mog rođenja, ali sam znala kako izgleda s fotografija i bakinih priča. Baku sam poznavala i još uvijek pamtim njezine dobre i tople ruke. Bila je jako dobra baka.
Kad sam ih vidjela zajedno, srce mi je lupalo kao da će iskočiti. Bili su isti kao na slikama i u mojim mislima. Baka je stajala malo ispred djeda, a djed je bio naslonjen na njezino rame. Tada mi se baka nasmijala onim istim osmijehom koji sam pamtila, a djed me gledao nježnošću koja me odmah umirila i kao da me cijeli život čeka. U njegovim očima nije bilo tuge, samo mir i ponos. Prišao mi je polako i rekao da mu je drago što me upoznao, da sam njegova unuka i da je oduvijek uz mene, čak i kad to nisam znala. Rekao mi je da vidi sve moje strahove i sve moje snove. Da zna koliko se trudim i koliko puta sam se osjećala slomljeno, iako sam to skrivala. Djed mi je još rekao kako sam jača nego što mislim i da ne moram biti savršena da bih bila vrijedna ljubavi, jer je u redu ponekad biti tužan i slab. Još su mi rekli kako baka i on nisu nestali ni ostavili me, nego da su postali moje sjajne zvijezde. Objasnio mi je da svaka zvijezda čuva nekoga koga voli i da oni mene nikada ne puštaju samu nego su uvijek uz mene. Dok mi je to govorio, nebo je zasjalo još jače, a meni se činilo kao da jedna zvijezda treperi samo za mene. Baka me držala za ruku, njezina ruka je bila topla i jako poznata. Osjećala sam se sigurno, kao da sam opet ono malo dijete koje nema brige. U tom trenutku nisam osjećala tugu, nego mir. Znala sam da se moram vratiti polako kući. Vrata su se polako pojavila iza mene, ali ovaj put se nisam uplašila. Znala sam da se mogu vratiti kad god ih se sjetim i poželim.
Kući sam došla tiha i nekako drukčija. Kao da sam bila tamo, a ne kod kuće. Mama me pogledala i odmah je primijetila da nešto nije u redu. Pitala me što se dogodilo. U njenim očima sam vidjela isto ono što sam osjećala i ja, tugu i čežnju. Znam da i njoj jako fale i tada sam shvatila da svatko nosi svoju tišinu i svoje uspomene. Samo sam se nasmiješila i rekla da sam dobro jer kako da joj objasnim da sam srela djeda kojeg nikad nisam upoznala i baku koju sam izgubila, ali nikada prestala voljeti. Tada sam je zagrlila jako i znala sam da je sve osjetila, kao da smo obje u tom zagrljaju mislile na iste ljude. Puno mi fale. Nekad me ta praznina zaboli jako da ne znam što bih sa sobom, ali znam što moram napraviti u tim trenucima. Moram tražiti onu malenu zvijezdu, onu malenu ali ipak najsjajniju zvijezdu. Nekad je odmah vidim, nekad ju skrivaju oblaci ali znam da je tamo. Ali kad je ne vidim, osjećam ju. Vrata iza ugla možda nisu stvarna za sve, ali za mene jesu. Ona se ne otvaraju rukom, nego srcem i dok god tražim onu malenu, ali ipak najsjajniju zvijezdu, znam da me netko gleda s ljubavlju i da nikada nisam sama.
Nika Tomašek, 5. b
Oš Ivanovec, Ivanovec
Mentor: Tanja Radiković
