Ovce

Ovce. Mirno stado biva na livadi. Kako na nebu, tako i na zemlji.
Dok se oblaci nezamjetno kreću nebeskim svodom, ovce leže u travi, stoje, žmirkaju prema zlatnom, zalazećem suncu.
Kroz rijetke krošnje i krš, preko gromača, probija se reski glas: „Na mala na, na na!“. Bezbrižne životinje pobude se na taj poznati glas i šuškanje platnene vreće.
Jedna krene prema čovjeku prije nego sve ostale. Tada ostale shvate da treba poći  pa se laganim toptanjem upute za prvom.

Kada nanjuše  žuta zrnca  u skalnicama, počinu se nestrpljivo gurati.  Ona najgladnija, pohlepno, bez samilosti rita sve oko sebe. Žustro se gura i pod svaku cijenu želi se probiti do hrane. U tom nadmetanju ne shvaća da svojim blatnjavim kopitima melje ta ista zrna. Druga joj parira i ne želi joj priznati važnost, dok treća po strani razočarano žvače suhu slamu.
Nesigurni janjčići smeteni su u tom metežu. Na svojim tanašnim nožicama traže sisu. Kada je napokon zgrabe svojim malim ustima, repić im zaigra od zadovoljstva. Toplo mlijeko kaplje im niz njušku, sve dok se majka nestrpljivo ne izmakne.

Čovjek sve to promatra. Sa strepnjom u srcu broji ovce i priprema se na razočaranje s kojim će se prije ili kasnije morati suočiti. Zebe ga pomisao na divlje svinje, čagljeve i hladne noći. Hoće li te novorođene vunene loptice preživjeti zimu? Hoće li majka dobro zbrinuti mlado i hoće li ono dobro zbrinuti majku?
Iz razmišljanja ga prene neobično trzanje. „Ah, to si ti!“  kaže čovjek sa smiješkom na licu.  Ova ovca svaki put mu nježno gricka jaknu i poteže za rukav. Čovjeka ispuni neobično veselje i toplina. Iz džepa izvadi suhu smokvu  koju ona zahvalno pojede iz dlana.

Već se počeo hvatati mrak i nazirati vlažna izmaglica među stablima.
Ovce, otjerane iz margara, ponovo su prepuštene sebi, a čovjek s onim svježim osjećajem na licu, vraća se u toplinu svoga doma.


Kada nebeski svod ogrne svoj tamnoplavi plašt posut zvijezdama, na pučini mora, pojavi se Pramenka.  Najposebnija ovca od sviju. Laganim hodom uputi se uz brijeg, krivudavom cestom do grada. Iako sjaji mističnom maglicom, čini se da je nitko ne primjećuje. Prolazi uskim uličicama starog grada. Proviruje kroz prozorčiće, poskakuje po krovovima. Tek noćne vile ponekad zaplešu s njom.

Ako mi ne vjerujete, uvjerite se sami. Uvečer ostavite prozor u sobi otvoren. Legnite i čekajte Pramenku do dugo u noć. Ponekad skoči dvaput, ponekad deset puta, a ponekad sto. Budite pažljivi u brojanju!

Jedan, dva, tri…. pet….. deset…….. dvadeset…… pedeset……zzzzzz……ZZZZZzZZzzzz……

 

                                                                                              Miriam Volarić, 3.g.

Srednja škola Hrvatski kralj Zvonimir, Krk

13.siječnja, 2018.

 

*gromača – vrsta suhozida od neobrađena kamena bez veziva
*skalnica – korito za stoku
*margar – ograđeni, manji dio pašnjaka

Miriam Volarić: Ovce
Miriam Volarić: Pramenka
Donirajte udrugu Mlada pera

One thought on “Ovce

  • 28/04/2018 at 16:07
    Permalink

    Moj komentar je vrlo subjektivan, ali moram ga podijeliti s Vama.
    Slušajući Miriam dok mi je čitala svoj tekst “Ovce” koji je nastao spontano, nakon jedne šetnje s tatom do naših ovčica, suze su mi same počele teći. Na jednostavan i iskren način opisala je odnos čovjeka i prirode koji se u današnje vrijeme sve više gubi, opisala je radost življenja skrivenu u malim stvarima, sreću i ljubav u onome što nas okružuje.
    Tko od nas nije “brojio” ovce i mirno usnuo?
    Bravo Miriam, Pramenka je prekrasna!
    Ponosna mama Silvia Volarić

Odgovori

%d blogeri kao ovaj: