Leteće krvopije

Dan je bio dug. Tek još jedan znak da je već ljeto. To, a i miris lipe u zraku, orkestralna simfonija pod vodstvom dirigenta cvrčka, vruć asfalt koji žari još i u ponoć i neizbježne roze kvržice na koži od ugriza komaraca.
Već je deset, temperatura je sad podnošljiva. Tamno nebo posuto je zvijezdama a puni Mjesec baca tek mali tračak svjetlosti na tlo, na poneki suncokret koji je zamijenio noć za dan, i na vijugavu cestu. Na usku tamnu nit koja sa svojom jednom bijelom prugom po sredini reže svoj put kroz beskrajna polja. Tek gdjegod izroni neko brdašce, neko malo uzvišenje čisto toliko da razbije monotoniju. A sve ostalo, kao ravnalom nacrtano i peglom ispeglano dokle pogled seže. I nigdje nikoga, možda se u daljini još i vidi svjetlost neke usamljene kućice, ali inače spokoj i tišina.
Sve dok tišinu ne prekine brundanje motora i škripanje guma. Razrogačene oči. Truba. Trzaj noge i naglo kočenje. Idilična scena u koju je upao uljez – auto koji sad stoji nasred ceste i čija svijetla poput reflektora obasjavaju prizor: Stado ovčica si je uzelo vremena i polako prelazi s jednog travnjaka na drugi.
Staklo prozora kod suvozačkog sjedala ubrzo se spusti. Van proviri prvo jedan prst pa drugi, onda i ostali svi po redu te napokon cijela ruka. Sad odmara na vratima i uživa uz lagan povjetarac.
– Osjećaš li to klinjo? To je miris večere. – reče piskutavi glas iz obližnjeg grma.
– Njam! Nekako me malo strah ali samo malo, samo mrvicu, malu mrvicu.
– E mali, to je to, vrijeme je da dobiješ svoje ime. – stari iskusni komarac se na sekundu zamisli i uzdahne – Još se sjećam svog prvog leta na terenu kao da je to jučer bilo. Jedan krasan dan, sunce je bliještalo, milina. Ja sam poletio nikad spremniji i odjurio do parka. A prvi čovjek kojeg sam vidio bio je neki mali, ćelavi, slinavi stvor. Kasnije sam doznao da to zovu beba. No natrag na priču, dozujim ja do tog čuda i krenem na posao. Izaberem lijepo mjesto za isisati malo krvi, točno na malom nožnom prstu lijeve noge. I zamisli prva riječ koju ta beba izusti: Gugu! I eto me sad, zovem se Gugu. Svaki komarac dobije ime po onome što ljudi prvo izuste kad ih vide. Neki imaju stvarno dobra imena, na primjer moja kolegica Ajme, ili njezin brat Bljak. Ali ja sam, zamisli, bio te sreće i naletio na nekog tamo gugutavca… premda nije ni moje ime tako loše. Ako ništa, barem me nisu zgnječili odmah na prvom letu. No dosta više mog blebetanja, hajmo u akciju!
Kroz onaj prozor gotovo se neprimjetno prišulja mali komarac i uđe u auto. Prije nego što krene dalje, malo odmori, zastane na sjedalu i odabere savršeno mjesto za ubod. Dosad ga nitko nije ni primijetio. Ali onda napravi takvu početničku grešku i prozuji preblizu uha. Osjeti oštar vjetar uzrokovan gigantskom rukom koji ga smete s puta. Uočen je, veliki čovjek u ljubičastoj majici se kreće! Oh ne! Čovjek poseže za nečim. Ne izgleda dobro. Oprez. Panika. Što sad? Prekidaj operaciju. Bježi! Ne okreći se. Kao što se vježbalo na treningu. Ajoj, krajičkom oka vidi se neka velika bijela palica. Izgleda išarano i presavijeno najmanje deset puta, i debelo i bolno. Ne gledaj tamo! Fokusiraj se! Kao na treningu. Udah, izdah. Još jedan udah i zuji koliko te krila nose, cik cak, cik cak. Dobro čini se d… PLJAF!
Strašno oružje se polako odmiče od mjesta zločina, ali ni na njemu, ni u blizini nigdje traga malom komarcu. Nedaleko od strašne bike, kod onog grma, Gugu ponosno plješće.
– Svaka čast klinjo! To je bilo izvrsno izmicanje.
– Ali još nemam ime, čovjek nije išta rekao kad me vidio.
– E pa mali, ovo se nikad dosad nije dogodilo. I ne znam što sad, nije kao da možeš ponoviti prvi let. Ehh… Znaš što?
– Ostajem bez imena, ja sam pravo razočarenje.
– Ne, ti si Jutarnji!
– Ha?
– Jutarnji list, skraćeno Jutarnji. Time te je onaj čokac pokušavao odvaliti, novinama. I tako, zadovoljstvo mi je upoznati te!
Ovaj nevjerojatni trenutak dugo će se pamtiti, pa i zapisati u povijest. Jer od sad komarci sebe nazivaju i po stvarima s kojima ih ljudi napadaju. Nedugo nakon ovog trijumfalnog događaja počeli su nicati i drugi komarci sa sličnim imenima: Papuča, Čizma, Muholovka i Dlan samo su neki od ponosnih predstavnika nove generacije.
Već sutradan predvečer izletjet će novi roj zujavaca. Zasigurno će biti krasna večer, topla i sparna. Možda će i početi sijevati munje, tek toliko da ugođaj bude dramatičniji. Blještati će srebrna svjetlost iznad prostranih polja i odzvanjat će gromovi dok šesteronožni vampiri budu nadlijetali ravnice u potrazi za imenima. I tako cijelog ljeta.

Antea Rap, 3.b

SŠ Marka Marulića, Slatina

Donirajte udrugu Mlada pera

2 thoughts on “Leteće krvopije

  • 06/07/2018 at 14:13
    Permalink

    I u Varaždinu se čita Antea Rap. Ovo je odlično, odlično, odlično. Teta Anita i Anica iz suvenirnice 🙂

  • 11/07/2018 at 09:17
    Permalink

    Vrlo maštovita priča. Danas je rijetkost da se mladi odluče na pisanje priča. Ova cura si e dala truda, upotrijebila svoju maštu i krreativnost i sročila jedan odličan članak.
    Bravo Antea.

Odgovori

%d blogeri kao ovaj: