T. M. Kadić: Vrana

Kratka priča o lopovu i njegovoj sudbini, snazi bratstva i jedinstva i kako završavaju oni koji su krenuli krivim putem.

Corwin Farrah je lopov i kriminalac poznat pod imenom Vrana i osuđen na smrt da trune u tamnicama Vječnog grada dok mu napokon ne iščupaju srce. No on ima nade, vjeruje da će ga njegov brat Calas spasiti, i da će kada otkuca ponoć pobjeći i nastaviti život kao lopovi pod tajnim identitetom. Ali i kraljevi imaju uhode, a zatočenik poput njega neće lako pobjeći, pogotovo ako ga na putu prate ptice, Izvjestitelji smrti, vrane…

Uvod

Čekajući vlastitu smrt, Corwin Farrah je brojio cigle utisnute u kameni strop njegove tamnice. Osjećao je hladan zrak na svom licu, koje ga je izdajnički gledalo sa srebrnog zrcala postavljenog iza rešetaka, puno bora, brazgotina, udubina i rupa. Od ozljeda gotovo da je izgubio crte lica, iako je u sebi još mogao osjetiti tračak ljudskosti. Siva odora bila mu je na mjestima razderana od potjere, a maska, poput lica vrane s prorezima za oči i napravljena od kože, oduzeta. Željeli su da prije smrti još malo pati, gledajući vlastito lice koje je toliko mrzio. Corwin Farrah, okorjeli kriminalac i plaćeni ubojica, skriven iza identiteta Vrana već je tri tjedna trunuo kupajući se u vlastitom smradu u zatvoru Vječnog grada, prijestolnice Ambisa idućih trideset zima. Smješten u beskonačne crne hodnike potpuno sam, i zatvoren poput životinje dok je svo njegovo oružje i nada bili oduzeti, mogao je samo čekati. Njegova smrt se bližila, dan kada će ga izvesti pred Kraljev sud i napokon mu iščupati srce. Njegov brat, Calas, se uspio sakriti u grmlje prije nego što su ga odveli, prije nego što su ih presreli na putu ubijanja kraljičinog nećaka. Posljednje što je vidio su bile njegove oči koje su mu govorile da će ga spasiti. Vjerovao mu je. Corwin je imao povjerenja u Calasa, kao svog jedinog brata i osobu u koju se najviše uzdao na svijetu. Prije nego što su ga bacili u mrak, kraljičini lovci su mu rekli da ima najviše četiri tjedna, a onda će njegovo srce, preparirano, poput trofeja biti stavljeno među ostale dijelove tijela zatvorenika koje je kraljica ulovila kao bolesni podsjetnik sebi da je ona ta koja ima moć nad Jugoistočnim zemljama. Vrijeme je prolazilo brzo poput sjena, i okupljanje bi trebalo biti već sutra. Ali on je mogao samo čekati. Ako mu je sudbina umrijeti, mogao se pomiriti s njom, ali znao je da Calas ima plan kako ga izbaviti tijekom današnjeg okupljanja, i zajedno će pobjeći iz tamnice.

Calas i Corwin bili su braća lopovi, ali Corwinu je prije godinu dana bilo plaćeno da ode na pohod ubijanja kraljičinog nećaka, njezinog nasljednika. Uhode su saznale za Corwinov plan pa je bio uhvaćen dok se vozio u trgovačkim kolima prema Vječnom gradu. Kraljica ga je htjela ubiti na licu mjesta, kad su joj ga doveli u kamenu dvoranu. Ali mučenje nakon ukusne večere okupljanja i čin vađenja srca na kraju joj se činio daleko zabavnijim. Nije znao kada će biti ubijen, no znao je da će biti bolno jer ga je kraljica mrzila, i voljela se zabavljati na morbidan način, ubijanjem i mučenjem. Prestao je tupo zuriti u zid i ustao. Ako će umrijeti, učinit će to ponosno. Popravio je prljavu odjeću i uhvatio rukama rešetke. “Želiš li opet vidjeti sunce, želiš li opet okusiti hranu.”
Šaptao je svom unakaženom licu.
Postajem lud, pomislio je. Pričam s vlastitim odrazom.
U njemu se počela buditi nada.

Prvo poglavlje: Sjene lutajućih

Kraljica je sjedila na svom prijestolju od kamena, boje akvamarina, dok se prstima igrala uvojkom kose. Nosila je tamnoplavu odoru, s ljubičastim resama što su joj padale oko ruku, označujući njezino kraljevsko podrijetlo i moć. U jednoj ruci joj se njihao sjajni mač, kojeg je nemarno prebacila preko krila. Čekala je. Na stolu je sjalo tisuću komada posuđa od crnog kamena u kojima su mirisala najfinija jela, prelivena bogatim umacima, začinjena egzotičnim začinima i pripremljena od strane stotinu ruku. Nasmiješila se sebi u bradu. U tom trenutku, crna vrata sa šarkama su se otvorila, a zakukuljena prilika je brzim korakom požurila do stola. Hodala je kristalnim podom ne obazirući se na masnu hranu, sočno voće i mirisna vina. Isprva se činilo da će stati, no onda je požurila do prozora. Popela se na okno i počela promatrati prostoriju.
“Zdravo Donan.” – rekla je kraljica ne okrenuvši se.
“Dugo je prošlo od našeg zadnjeg susreta. Puna tri tjedna.”
Prstima je uzela komad peciva od raži i umočila ga u kremasti umak.
“Nadam se da tvoja potraga dobro napreduje.”
Polako je zagrizla koru, gledajući ga upitnim pogledom, iako je znala što je učinio. Rukom je čvršće stisnula mač, i podigla ga promatrajući svoj odraz u njemu. Brzo poput vjetra, okrenula se i stavila ga Donanu pod grlo. Nije imao kamo. Glas joj je odjednom postao hladan.
“Završit ćeš kao brat onoga koga tražiš ako mi ga ne dovedeš. Znam gdje živiš, što radiš i tko se skriva ispod te kukuljice.” Brzim pokretom ruke mu ju je skinula. Blijedo lice puno bora i tamnih očiju ugledalo je svjetlo dana. Donan je imao oči koje su gotovo izgledale poput praznih duplji, blijedo lice i kratku bijelu bradu. Na licu mu je mogla pročitati užas i strah.
“Ne zavaravaj me tim pogledom. Mogla bih ga sama naći, ali ja sam vladarica. Ti, kao što i sam znaš nisi, već si tragač i dužan si slušati što ti ja naredim.” Lice nije ništa odgovorilo. “Gotovo da sam zaboravila. Ti si nijem. Tvoj glas ti je oduzet još pri rođenju, to je prokletstvo s kojim se moraš nositi, baš kao što je meni pri rođenju nametnuto da vladam. Ali snažni vladaju, Donane, snažni. Ja sam odabrana od Vječnih, a ti da mi služiš, i znaš što ću ti napraviti budeš li još jednom prekršio rok za predaju Calasove glave.”
Gotovo iz nehaja, a možda i zlobe, kad se okrenula mačem mu je zarezala rame. Lagana krv je počela natapati smeđu odjeću, ali on kao da to nije primjećivao ili zato što nije mogao vrištati. Kraljica se zlobno nasmiješila, vrteći crne uvojke oko kose.
“Ubuduće Donane, pazi da tvoja potraga ne bude i ona zadnja. A sad idi, odjaši prije mraka i slijedi tragove dok su još svježi.”
Donan se okrenuo i tupim koracima napustio dvoranu. Raspoložena i zadovoljna onime što je postigla, kraljica je sjela za stol i počela jesti, hraniti se mesom, plodovima zemlje i plodovima mora, svime što je mogla dohvatiti i popiti. Nakon nekog vremena je gurnula prazni tanjur u stranu, zadovoljna što se barem lijepo najela. Uzela je jednu naranču sa stola i odlučila otići, ostavljajući nered i krv za sobom u sada praznoj prostoriji.

Calas je sporim koracima prolazio kroz livadu, nadajući se da ga nitko neće primijetiti. Nalazio se na tuđem posjedu. Njegova pojava je bila dosta tražena, zbog srebrnika koji su se nudili kao nagrada za njegovu glavu. Skrivao se sporo putujući, nadajući se da je njegov brat još živi. Već se dva tjedna motao oko Vječnog grada, no nije našao način kako ući. Pokušao je kroz kanalizaciju, kroz kola, pa čak i kao posluga, ali nikada nije uspio doći do zatvora. Bio je strogo čuvan i ulaz u njega bez dozvole značio je smrt, no on nije imao vremena razmišljati o takvim stvarima. Nečujno je nastavio dalje, krčeći put do tržnice. Jer danas će napokon ponovno pokušati, ali ovog puta malo drugačijim putevima, ulaskom u podzemlje Vječnog grada. Sakrio se pod stabla obrasla oko kamenog puta u nekoj vrištini, dok mu je kiša počela padati po krznu što ga je štitilo od hladnoće.
I uskoro je kiša počela pljuštati svom snagom, kao da želi potopiti sve na što padne. Čekala ih je oluja. Gromovi su sijevali kad je već pala noć, izazivajući strah među praznovjernim narodom. Ali uistinu, svakakva su se bića motala po vani u sitne noćne sate. I jedno je jahalo konja na putu prema Calasovoj propasti.

T. M. Kadić

Donirajte Udrugu Mlada pera

2 thoughts on “T. M. Kadić: Vrana

Odgovori

%d blogeri kao ovaj: