Filip Kitanović: Pogled u retrovizor

Što se to krije u mom retrovizoru? Što je to? A pa to je moje putovanje, od vremena kada su dinosaurusi šetali zemljom pa do danas – putovanje od 8 godina. E pa da vidimo kako je to bilo…

Mala dvorana, svjetla, djeca, još djece, puno djece, roditelji, bake i djedovi pa neke gospođe – nasmiješene stoje ispred nas – previše gospođa, ljudi kažu da su to učiteljice.
Učiteljice?! Pa gdje su teta Helga i teta Đuka? Gdje su moji prijatelji: Nola, Irsa, Nikola, Sara pa gdje su to propali? Gdje je ono fino mlijeko i keksi, gdje su LEGO kockice i puzzle?! Nema ih, nema… S

Sjeo sam s tatom i mamom na neku tvrdu napravu, uh što me boljela guza! Prozivka, čitanje imena, neka se djeca ustaju, ja ostajem sjediti, čekam svoje ime i čekam. Od sve ove mlađarije (kako nas je zvao naš djed), prepoznao sam Nolu, no ona se ustala i pošla svojoj gospođi. Nakon još malo čekanja, red je došao i na mene, ja idem nekoj drugoj gospođi.

K’ vrapcu koja promjena, prije sam morao sjediti, a sada moram stajati, možda mi je bilo bolje na onaj drvenoj napravi, zvanoj klupa. Ta se riječ rimuje s glupa, tako da mi se nije baš svidjela, odlučio sam tu stvar nazvati dugi bančić. No dobro, evo, evo u dugoj koloni izlazimo van, nešto se događa, ima nade, ima! Iz ine skupine djece, svrstan sam u nešto manju, od sada to moram zvati razredni odjel. Meh, ta riječ razredni odjel, zašto nije mogla ostati skupina, nedostaje mi
moje Ogledalce, baš nam kompliciraju život.

Hrabro stupam u neku prostoriju zvanu učionica – učionica 1.a. Oni mi nepoznati zidovi nisu izgledali prijateljski raspoloženi. Sjedamo u te klupe i na scenu izlazi naša gospođa – učiteljica Draženka Blaženka. Njezino ime i govor su me uvjerili da će sve biti u redu, baš je bila draga prema nama. Oni kolači tamo na stolu su me dodatno oraspoložili, ali one knjige sa monstrumskim brojem stranicama, jao meni! Torba mi je bila teška kao da sam nosio pidžamu i par plišanaca sa sobom u ruksaku na putu za vrtić. Isplovljavam iz svoje mirne luke i nikada se više neću u nj vratiti. Preda mnom su uzburkani oceani znanja, nemilosrdne oluje ispita, no nema veze, kreće moje osmogodišnje putovanje.

Naoružan sa safarijem u torbi, puno hrabrosti i nešto znatiželje te pomoći roditelja, bit ću ovaj boj. Da vidimo, s nečim sam morao započeti – upoznavanjem recimo. Bio sam i ostao okružen s 23 djece, dobro ‘ajde dobili smo jednog padobranca – Leona. Posada našega broda su: Sara, Kaja, Klara, Kala,Katja, Kjara, Tia, Nela, Hana V., Hana J., Zara, Ena, Tin, Lovro, Luka, Roko, Jan P., Jan B., Koraj, Kevin, Igor, Joško, Vito i ja. Prva oluja s mnoštvom izazova predstavljalo je učenje i pisanje tiskanih i pisanih slova, rastavljanje riječi na slogove i tako dalje.

Drugi razred – tablica množenja i dijeljenja. Tek smo se oporavili od slova i sad kao da to nije dovoljno, nego sada još i
brojevi. Nakon usvojenih znanja o slovima i brojevima uslijedila je bonaca, lagana plovidba kroz treći razred. Od četvrtog razreda se samo sjećam prirode i društva i toga kako smo sve trebali znati o Hrvatskoj te da smo dobili i izborni predmet, još jedan predmet, još jedna živina za moj safarij – njemački jezik. Da budem iskren nisam htio ići na njega, no kao da sam imao izbora…

E pa taj novi safarij u torbi mi se na kraju ipak sviđa, no ništa bez učiteljice Gordane koja je također svašta prošla s nama. Taman sam se udomaćio u onoj učionici slušajući našu učiteljicu Draženku da bi nam rekla da dalje moramo bez nje. Puno nas je toga naučila, dala nam prva saznanja, prve ocjene. To će mi razdoblje školovanja ostati u lijepom sjećanju.

Peti razred – seljenje iz razreda u razred, puno učitelja i učiteljica, nove predmete treba upoznati, nove učionice. Najveća atrakcija je dakako bila pametna ploča, svi smo je barem jedanput htjeli dotaknuti i iskazati joj naše znanje. Nakon dokazivanja i učenja imena učitelja i učiteljica, na pramcu je bio vidljiv šesti razred, a onda štrajk pa korona virus, sve gore od gorega. Iz tog razreda sam htio pobjeći što je ranije moguće.

Sedmi razred nije bio puno bolji. Bili smo na online nastavi svako malo. Naravno bilo je mnogo teže nego u šestom razredu. Piratski brodovi fizika, kemija i biologija su nas držali pod stalnom paljbom najmodernijim oružjem – silama,
atomima i biološkim procesima. Posada se na našem brodu održala i svi smo zajedno uplovili u zadnju etapu ove bitke u trajanju od osam godina.

Maturalac, maturalac još jedan trofej. To mi je trenutno jedino na pameti. Posljednja prilika da stvorim neke lijepe uspomene na ove četiri godine. Bit će to posljednji put kako zauzimamo svoje ratne položaje i potapamo neprijatelja. Tužno, ali istinito – sljedeće godine ću morati sve ispočetka…

Vrijeme pisanja: svibanj 2022.

  Autor: Filip Kitanović, 8. A,

 1. osnovna škola Čakovec

Donirajte Udrugu Mlada pera
%d blogeri kao ovaj: