Sanja Rotim: Učiteljica Lisica

Bukvina šuma je bila baš lijepa šuma. U njoj su sve životinje bile kulturne i slagale se dobro između sebe. Sigurno je to bila zasluga učiteljice Lisice. E, dobro ste čuli: ovdje su životinje išle u školu. U Bukvinoj šumi nije se samo učila matematika, engleski ili francuski nego je učiteljica Lisica pokušavala objasniti svojim učenicima i stvari korisne u svakodnevnom životu.

Na primjer, često im je pričala o važnosti prirode u kojoj su živjeli i doprinosu koji je svatko trebao dati da bi se ona očuvala.

“Trebamo svi biti što je moguće pažljiviji kako ne bismo zagadili okoliš, trebamo reciklirati sav mogući materijal koji se može za nešto drugo iskoristiti ili preraditi. U prirodu u kojoj danas mi živimo sutra će doći nove generacije i ne bi se trebali žaliti na svoje prethodnike”, objašnjavala im je učiteljica Lisica.

Životinje su je rado slušale, bila je svima draga. Nije ona bila stroga učiteljica i znala je kako privući njihovu pozornost.

Draga tema učiteljice Lisice bila je solidarnost.

“Ako se jedna životinja preseli u našu šumu mi je trebamo prihvatiti. Vjerovatno bi i ona više voljela da je ostala živjeti u svojoj rodnoj šumi ali iz nekog razloga ju je morala napustiti. A u životu se nikada ne zna, možda će jednog dana i netko od vas napustiti našu šumu i preseliti se u neku drugu”, rekla im je učiteljica Lisica.

“Ja sigurno neću nikada”, rekla je vjeverica,”ovdje ima dovoljno žirova.”

“Ni ja”, dodao je medvjed misleći na svoj udobni brlog. I mnoge druge životinje su govorile kako ni one ne bi nikada napustile Bukvinu šumu i preselile se tko zna gdje.

“Ali mi to sada ne možemo znati. Znate, život je nepredvidljiv. Može se desiti da jedan veliki požar ili poplava unište našu šumu. Naravno, svi se nadamo da se to neće nikada dogoditi. Ali kao što sam već rekla, život sa sobom nekada nosi neugodna iznenađenja. U životu se nikada ne zna, vjerujte mi. Mogu naša drveća oboljeti od neke zarazne bolesti. Iz ovog i iz drugih razloga treba uvijek biti solidaran sa onima koji dolaze iz drugih krajeva.”

Životinje su izgledale malo uplašeno. Nisu nikada uzimale u obzir mogućnost da bi se moglo nešto desiti njihovoj lijepoj šumi i da bi je morali napustiti.

“Još jedna važna stvar: ako se preselite u neku drugu šumu trebate slijediti i njena pravila. Ne može se reći: mi smo u Bukvinoj šumi ovako radili pa ćemo tako i ovdje nastaviti. Takvo ponašanje nije u redu! Treba prihvatiti pravila šume koja je postala vaš novi dom a ta pravila će vremenom postati i vaša. Tako vas nikada nitko neće loše gledati”, dobro im je objasnila učiteljica Lisica.

Druga lekcija je bila o poštovanju prema drugima.

“Trebamo uvijek prihvatiti izbore drugih iako se nekada ne slažemo sa njima. Na primjer, ako jedan jelen više voli napustiti svoje krdo i biti sa drugim životinjama ili pak sam, mi ga ne trebamo osuđivati radi toga”, rekla je učiteljica Lisica.

Jelen Roko koji je bio jedan od tih jelena je potvrđivao glavom.

“Tako je, učiteljice. Neka ponašanja koja su za mene prirodna za nekog drugog su možda čudna”, rekao je ubjedljivo.

“Sada ću vam dati domaću zadaću. Ne trebate se žuriti, dobro razmislite. Imate vremena do kraja školske godine. Trebate napisati što je za vas najvažnija stvar na svijetu”, rekla im je učiteljica Lisica.

Prva koja je napisala zadaću bila je srna koja je tek na svijet donijela jedno nježno lane. Za nju je najvažnija stvar na svijetu bila obitelj.

Imajući na umu svoj brlog u kojem bi provodio zimu medvjed je napisao kako je najvažniji dom. Za vepra koji je nedavno slomio nogu to je bilo zdravlje.

Mrav koji se uvijek kretao u društvu sa ostalim mravima napisao je da su najvažniji prijatelji. Za vjevericu koja je marljivo skupljala žirove najvažnija je bila hrana.

Netko je napisao sunce, netko krila… Pčelica Irena nije znala što napisati. Mislila je na cvijeće ali joj se činilo da to nije bio točan odgovor. Ali se nije trebala žuriti, bilo je još vremena do kraja školske godine.

Uskoro se desilo da je pčelica Irena ostala zarobljena u paukovoj mreži koja je bila razapeta na jednom drvetu a koju ona nije vidjela. Jadnica, ostala je visjeti tako nekoliko dana sve dok je jedna ptica nije oslobodila. Nakon što je došla sebi, pčelica je bila spremna napisati svoju zadaću:

“Apsolutno najvažnija stvar na svijetu za mene je sloboda.”

Pčelica Irena je za tu zadaću dobila čistu peticu.

“Došao je kraj školske godine. Svi ste bili vrlo vrijedni. Znate da vam ja ne dajem nikada zadaću za ljetni raspust. Ali morate pročitati koju knjigu, to je vrlo važno za vašu kulturu i obrazovanje “, rekla im je učiteljica Lisica. “I zapamtite da u školi trebate biti uvijek pristojno odjeveni”, dodala je smiješeći se.

“Znamo, učiteljice.”

“Vidimo se dogodine.”

“Doviđenja, učiteljice Lisice”, rekle su uglas životinje.

Sanja Rotim

Donirajte Udrugu Mlada pera

Odgovori