Bit ću faca – bit ću humo’rista’!

Tena Panić: Više od devet

Pet, šest, sedam… ma tko bi ih uspio sve nabrojati! No frajerima poput mene sasvim sigurno pristaju neki opasni i egzotični ljubimci. Ali, opet nema smisla. Moda oko izbora životinja danas, vrlo je promjenjiva. Kad bolje razmislim, jedan dan sam frajer ako imam kameleona, a nakon nekoliko dana s njim ispadnem totalni luzer. I sad ti budi pametan! Ali siguran sam da bi novi ljubimac bio poput magneta kojim bi s lakoćom privlačio pažnju djevojaka. Bar zbog toga vrijedi pokušati pa krećem u akciju. Opet. No od najave sulude ideje do njene realizacije mogao bi proći i pokoji mjesec maminih monologa i tisuću i jednog pokušaja da me odgovori od nauma.

Kada sam bio malen, prve životinje kojih se sjećam u našem dvorištu bile su kokoši i gospodin „opasni“ pijetao. Baka me uvijek forsala da s njom idem sakupljati jaja u kokošinjac. Na ulasku u kokošinjac uvijek smo vodili pravu borbu – živčani me pijetao gledao iz prikrajka i samo čekao svoju priliku za napad. No bio sam mudriji pa sam se naoružao starom metlom i unatoč strahu, priželjkivao trenutak da ga mlatnem po klimavoj nozi. Kokoškama sam prilazio sa strahopoštovanjem jer toliko buke i visokih tonova mogao sam čuti samo kada su mami prijateljice dolazile na kavu. A onda je jednoga dana ekipa iz kokošinjca mistično nestala. Na moj upit gdje su, baka je odgovorila da su sada na boljem mjestu, a ja sam pomislio da ih  poklonila susjedi Anuški. Istina je bila puno gora. Već sam za nedjeljnim ručkom shvatio o čemu se radi i istog trena ostao bez apetita.

Prepričavala mi je mama da sam kao trogodišnjak uvijek u večer, kada se smrači, proganjao krijesnice. Unatoč enciklopedijama i knjigama o prirodi koje sam do sada pročitao, još uvijek nisam shvatio zašto te bube svijetle. Važno je da mama ima fotografiju mene na kojoj sam si ljepljivom trakom zalijepio baterijsku lampu za stražnjicu. Sigurno sam bio manje fora od svjetlećih letača, no mama tvrdi upravo suprotno. Sreća je u tome što sam samo želio imati tur koji svijetli, no ne sjećam se kako je prošla ideja o letenju. Vjerojatno mi se sreća osmjehnula jer bi se mama već hvalila fotkama na kojima imam zagipsanu nogu.

Sjećam se da sam istog ljeta na bakinoj ruži spazio jednu zelenu, čupavu gusjenicu. Danima sam ju nosao u plastičnoj čaši i jednog sam ju dana zaboravio u sestrinoj sobi. Sestra je zbog toga mjesec dana spavala u maminom i tatinom krevetu, a ja sam još dugo slušao mamine monologe i sestrine jadikovke. To mi je bila dovoljna kazna.

Volio sam s listova krumpira sakupljati bube zlatice i čuvati ih u tatinoj sokni broj 45. Baka je bila sretna jer je krumpir bio bolji no ikada, a mama je bila manje sretna jer je spomenuta sokna začepila filter na perilici rublja pa je masno platila njezin popravak. Jednako masno platio sam i ja kaznom dvotjednog čitanja knjige s najviše stranica koju je pomno odabrala iz gradske knjižnice.

Kao petogodišnjaku, moje su lovačke vještine bile tek u začetku. Tatu sam promatrao kako vadi gliste za pecanje iz zemlje pa sam se i sam okušao u tome. Budući da nisam pronašao tatin alat kojim je to radio, mamina lopatica za kolače poslužila je svrsi. Gliste sam sakupljao u staru, kartonsku kutiju od tenisica koju sam jednu večer ostavio vani na kiši. Te su se večeri gliste izvukle, ali tata ih je dohvatio već iduće subote. Susret s mamom, nakon što je shvatila za što mi je poslužila njezina lopatica za kolače, neću prepričavati.

Moja baka, iako ćorava k’o krtica, jednog je proljeća spazila ćuka na našem orahu. Vraga bi ga spazila da se nije glasao kao kad učiteljica kredom zaškripi po školskoj ploči! Kažu da to pernato stvorenje donosi sreću. Bar su me tako tješili kada mi se njegov smrdljivi curak slio niz kosu. Dva sam sata, plačući i s mučninom u stomaku, jurio po kući i tražio milost da mi netko to obriše s glave. Sestri je ovo bilo jako zabavno, ni ostalima nije bilo drugačije, a imao sam dojam da su me namjerno pustili da se mučim kako bi mi se osvetili za sve „nestašluke“ s mojim ljubimcima.

Od krilatih životinja imao sam i svog plavušana, malog papagaja. Dobio sam ga na tomboli na  izložbi malih kućnih ljubimaca. Svaka ulaznica sudjelovala je u izvlačenju za glavnu nagradu, a baš se na moju zakačila luda sreća.  Uz papagaja sam dobio i malu, bijelu krletku u kojoj je bilo ogledalce, nekakav limeni zvončić, hranilica iz dva dijela za zrnje i vodu te nekakva šarena grančica na kojoj je moj plavušan, službenim imenom Kiki, stajao. Susjed mi je rekao kako se te papagaje može naučiti i pričati, no moj je, od svih jezika, pričao samo svahili. Rado sam ga puštao van krletke da leti po kući, a samo je jedan otvoreni prozor bio više nego dovoljan da petama, pardon, krilima da vjetra. I dan danas se nadam da je uhvatio neku rodu za vrat pa skupa s njom odletio u tropske krajeve.

Kada sam imao deset godina, nakon višemjesečnog „piljenja“ staraca, dobio sam dva hrčka. Bijelog sam nazvao Tiki, a sivog Hrčka. Za Tikija sam napoprečke zaključio da je mužjak jer je stalno sjedio u kutu kaveza i jedva davao znakove života dok ga je Hrčka zatrpavala piljevinom i gađala sjemenkama suncokreta. Mudro sam zaključio da je ona ženka. No unatoč njihovoj slatkoći, najviše me uveseljavalo njihovo trčkaranje u velikom, plastičnom kotaču. Moj zvučni i vizualni užitak nije bio vremenski neograničen. Nakon 22 sata više nisam uživao, ali oni se nisu obazirali na mene. U inat mom negodovanju, kroz kotač su provukli kilometre i kilometre, a podočnjaci i besane noći postale su normala. Srećom, životni vijek tih krznaša nije dug pa su tako u našoj obitelji proveli „svega“ četiri Božića.

S jedanaest godina u bakinoj sam bašči pronašao puža. Svim silama sam ga htio izvući iz  kućice jer sam bio siguran da mu je tijesna i preteška. Dok se gostio listom bakine zelene salate, zgrabio sam ga i pokušao iščupati iz kuće, ali bio je toliko ljigav i sluzav da nisam uspio. Jedva sam dočekao pomilovati sestru po kosi takvim rukama, a jednog malog puža golaća stavio sam joj krišom u džep jakne. Sudbina tog puža ostala je do danas nepoznanica.

Kad se sjetim samo kako sam u nekoj prastaroj, keramičkoj zdjeli iz doba grčke prapovijesti pronašao muljavu, barsku vodu punu ličinki koje su bile nalik sitnim crvićima. Prebacio sam ih u maminu teglu za šećer i skrio u svoju sobu. Posve sam zaboravio na njih sve dok se jedno jutro nisam probudio uz mamin vrisak jer je pomislila da imam neku tešku kožnu zaraznu bolest zbog koje ćemo svi morati u izolaciju, ja ću propustiti mjesec dana škole. Uopće nije zvučalo loše! Ali, loše je zvučala mamina dernjava i niz monologa koji su uslijedili kad je shvatila da su u pitanju komarci i njezina tegla za šećer.

Onda sam starce molio da mi nabave mačku. Ta mala, divna, pufasta stvorenja – ma tko im može odoljeti! Dobio sam Mašu, dvomjesečnu perzijsku mačku, crnu kao ugalj. Osim na maminom novom baršunastom kaputu i tatinom novom Varteks odijelu, dlake su u našoj kući bile ukras na svim lokacijama. Gosti koji su dolazili su bili uvjereni da negdje na tavanu skrivamo Jetija pa su svoje dolaske razrijedili. To ni nije bilo toliko loše. Teta Maruška je danima pljuvala po podu i bježala u svoju kuću kad god bi na plotu ugledala našu Mašu kako se sunča. Kasnije su mi objasnili teoriju o crnoj mački i nesreći. Tada sam poželio da naša Maša jedan od svojih devet života provede u Škotskoj jer tamo su sve mačke sretne i dobrodošle bez obzira na boju dlake. Mašin život u našoj obitelji trajao je ravno tri njena. Prvi je iskoristila kada je pala s oraha točno pred noge poludivljeg susjedovog psa, drugi je iskoristila u borbi sa štakorom koji je zalutao u naše dvorište, a treći je ostavila pod kotačima dostavnog vozila. Ne želim više o Maši. Nadam se da razumijete.

Nakon višemjesečnog žalovanja, odlučio sam da želim psa. Tata je bio za, ali mama je bila tvrd orah i pregovori su napredovali puževim koracima. No, baka kao baka, pojačala je naš  tim i obvezala se sakupljati smrdljive „nagazne“ po dvorištu. I tako nam je stigao Bero – zaigrani bokser smeđe boje kao djedova krema za laštenje cipela i pomalo smiješne, asimetrične njuške. U prvih pola godine njegova života kod nas, promijenili smo dosta namještaja po kući i kupili zavidan broj nove obuće. Srećom, u trgovini obućom radi mamina dobra prijateljica pa nam je uglavnom uvijek obračunavala neki popust i djelomično spašavala situacije, ali ne i mene maminih monologa.

Mama je bila svjesna „pojačanih“ troškova života, ali Bero je ipak imao najljepši pseći život i maksimalnu ljubav svih članova naše obitelji. A ja, ja sam za kišnih dana u školu išao s blatnim printom Berinih šapa na hlačama, majici i jakni kao podsjetnik da me vjerno čeka doma. Kada sam porastao i proslavio svoj petnaesti rođendan, Bero je uginuo. Toliku tugu i neku prazninu u sebi nikada nisam osjetio. Za uspomenu, ostalo mi je nekoliko naših zajedničkih fotografija, prazna košara u kojoj je spavao i pokoja crvena točkica na nogama od ugriza buha. Iako su točkice ubrzo nestale, moje sjećanje na Beru nikada neće.

Nakon poduže faze tugovanja i proširenog društva nestašnih vršnjaka, počeo sam pratiti trendove. U strogoj tajnosti nabavio sam tri barske kornjače. Najveća je vjerojatno bila tata, srednja je u svemu uvijek bila prva i izgledala je kao svima šefira pa sam pretpostavio da je bila mama. A najmanja, koja je pola dana bila naopako na oklopu i sunčala noge, bila je, bez sumnje, kći. S obzirom na moj buran društveni život, jednoga sam dana zaboravio nahraniti obitelj Kornimir, a kada sam ih se sjetio, više ih nije bilo. Vjerujem da si i oni, trbuhom za kruhom, krenuli za Njemačku.

Par dana nakon emigracije obitelji Kornimir, dvorištem nam je prošetao Ježurka Ježić – prilično veliki primjerak s jako oštrim i tvrdim bodljama (znam iz vlastitog iskustva). No nakon što je popio mlijeko iz zdjelice, uputio se u nepoznatom smjeru i nije više svraćao k nama. Valjda je nanjušio da nismo neka familija u kojoj bi se isplatilo ostati. Ili je možda obitelj Kornimir proširila tračeve o meni…

Uglavnom, ako sam nekog ljubimca nenamjerno preskočio u ovom nabrajanju, nema veze. Svi su oni bili jednako važni sudionici mog bezbrižnog djetinjstva.

Za godišnjicu braka tata je mami odlučio kupiti novu bundu. Ona se, kao i svaka srednjovječna žena, razveselila tatinim poklonom misleći da je budna od pravoga krzna. No, tata i ja joj zapravo nikada nismo rekli da smo ju kupili kineskoj trgovini te da je po sirovinskom sastavu više plastična i manje fantastična. Tom smo kupovinom svi dobro prošli: činčile su preživjele, mama blista od sreće, tata je bio sretan jer nije potrošio puno para, a ja sam bio najsretniji jer smo poslije skoknuli u McDonalds i dobro se najeli i to prije ručka. Valjda su male tajne sastavni dio naše obitelji baš kao i tajni životi svih naših kućnih ljubimaca koje sam do sada imao… devet, deset, jedanaest….. Ma recimo, više od devet! Ali, kako sam na početku najavio –  krećem u akciju. Načuo sam da su sad curama fora tarantule i ostali pauci… Spreman sam na mamine monologe!

Tena Panić,  7.razred

OŠ „Vladimir Nazor“, Đakovo

Mentor: Maja Vuka, prof.

 

 

Donirajte Udrugu Mlada pera
Donirajte Udrugu Mlada pera

Odgovori