Lukas Siljan: Dječak iz klupe
Jednog hladnog jutra ušao sam u školu. Moja škola zvala se Osnovna škola Šijana. U učionici hrvatskog jezika čekao me neki dječak. Sjedio je u mojoj klupi.
Prišao sam tom dječaku i upitao ga kako se zove. Isprva se nije mogao sjetiti, ali je znao da je stigao iz neke lektire. Počeo sam nabrajati lektire koje smo čitali. Kada sam spomenuo Čvrsto drži joy-stick, rekao je: “Da, pa ja se zovem Nino!”
Pričao mi je kako je živio u knjizi. Skupa smo sjedili na svakom satu, a kada je došao kraj zadnjeg sata, odveo sam ga kući. Mama me pitala tko je taj dječak. Rekao sam joj da je to Nino iz lektire Čvrsto drži joy-stick.
Sljedeći dan otišli smo u školu jer je Nino poželio vratiti se u knjigu. Kada smo stigli pred školu, nismo mogli vjerovati što vidimo – škole nije bilo! Odletjela je u neki drugi grad. Nino i ja krenuli smo na put vlakom. Kupili smo kartu i ušli u vlak. Išli smo iz grada u grad sve dok je nismo pronašli. Škola je bila ispred velike kule jedne stare crkve u Dubrovniku.
Krenuli smo ući u knjižnicu, ali knjige su pobjegle i letjele po cijelom svijetu! Nino i ja odlučili smo krenuti za njima. Našli smo jedan stari vojni aviončić i pokušali ga upaliti. Isprva nije htio upaliti, ali ipak je proradio, pa smo krenuli za knjigama.
U aviončiću smo tražili ima li kakva mreža ili velika vreća kojom bismo ih uhvatili. Nismo imali ništa od toga, ali smo vidjeli da smo iznad Pule. Knjige su bile toliko umorne da su jednostavno sletjele na tlo.
Tražili smo knjigu Čvrsto drži joy-stick, a kada smo je pronašli, krenula je bježati! Uhvatili smo je majicom, otvorili, ali unutra je bila prazna. Iza nas su bila slova koja su ispala iz knjige. Sakupili smo ih i ubacili natrag u knjigu.
Dječak Nino je požalio što se mora vratiti u lektiru, ali znao je da mu je tamo mjesto.
Na kraju sam bio jako tužan što je Nino otišao natrag u svoju lektiru, ali sam znao da mu je tamo puno bolje nego u stvarnom životu.
Kraj!
Lukas Siljan
OŠ Šijana, Pula
Mentor: Vladimir Papić
