Leo Brozović: Riječ i ruke koje spašavaju

Baš kao na samom početku, Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. I Bog stvori Adama i Evu, dvoje bića savršenih u ljubavi. Raj im bijaše dom, a sloboda im bijaše dar, ali i iskušenje… „Ne diraj taj plod“, reče Bog. Ali, Eva, vođena srcem koje nije poznavalo granice, posegnu za zabranjenim. Iskoristila je povjerenje, uvjerena da zna bolje. I tada, baš kao i na početku, dogodi se lom.

„U prometnoj nesreći teško ozlijeđeni 16-godišnji motociklist i 17-godišnja suputnica.“ Udarna vijest na portalima bljesnula je poput svjetlosti reflektora na kišnoj cesti. Metal se savio pod silinom udara, gume su zacviljele, a tijela su poletjela u zrak kao lutke ostavljene sudbini. Zvuk lomljenja bio je tiši od vriska, ali glasniji od svake molitve.

Kada je otac stigao u bolnicu, nije plakao. Nije mogao. U njemu je gorio bijes, ali ispod njega – strah. Jednom, davno, već je stajao pred zatvorenim lijesom. Jednom, davno, već je izgubio nekoga zbog motora. A sada je gledao kćer kako leži nepomična, spojena na cjevčice, zatvorenih očiju. „Rekao sam ti…“ prošaptao je, ali riječi nisu imale snagu vratiti vrijeme. Ljetne vrućine nisu imale snagu probiti hladnoću bolničkih zidova. Prošlo je nekoliko dana otkako je djevojka dovezena. Mutni snovi i isprekidane misli bile su joj jedino društvo. Zvuk aparata, povremeni dodiri ruku koje su joj namještale jastuke, tihi glasovi medicinskih sestara…

Jedna ruka bila je drugačija. Toplija. Čvršća, ali nježna. „Nisi sama, dušo“, čula je glas. To je bila Ana, starija medicinska sestra, žena čije su bore nosile priče koje nitko nije pitao. Oči su joj bile umorne, ali tople. Njezine ruke, premda već iscrpljene godinama rada, svaki su dan dolazile praveći sitne geste koje su činile razliku – navlačile pokrivač preko mršavih ramena, stavljale mokru gazu na vruće čelo, gurale pramen kose iza uha. „I moja kći je bila u nesreći“, rekla je jednog jutra dok je mijenjala infuziju. „Isto tako ležala, isto tako tiha… Mislila sam da je nikad više neću vidjeti kako trči.“

Djevojka ju je gledala, još uvijek u polusnu, ali osjećala je – razumijevanje. „Kako je sada?“ Ana se nasmiješila. „Trči kao da nikad nije stala.“ I tada, prvi put, djevojka je osjetila nešto nalik nadi.

Prolazili su dani. Počela je shvaćati gdje je, što se dogodilo. Njezino tijelo je boljelo, ali ne više od srca koje je nosilo težinu kajanja. Otac je dolazio, uvijek tih, uvijek suzdržan. Ipak, svaki put kad bi primijetila kako mu ruka zastane na rubu kreveta, znala je da je tu.

Dečko je prošao bolje – slomljena ruka, slomljena zdjelica, ali već je mogao sjediti u kolicima i šaliti se sa sestrama. Bila je sretna zbog njega, iako ju je bolio svaki njegov pokret, svaki osmijeh koji još nije mogla podijeliti. I u svemu tome, Ana je bila stalno tu. Ne kirurg, ne primarijus s velikim titulama, ne netko čije se ime piše u medicinskim časopisima. Ana. Žena koja nije spašavala živote skalpelom, ali ih je držala na okupu rukama.

Jednog popodneva, otac je sjeo pokraj kreveta. „Hoćeš li ikada više sjesti na motor?“ Pitanje je lebdjelo u zraku, teško. Djevojka se sjetila zvuka udara. Sjetila se kako je letjela zrakom, kako je u tom trenutku, prije nego što je tijelo udarilo o asfalt, pomislila: „Ovo je kraj.“. Sjetila se mraka, boli, sestrinih ruku koje su je vraćale u život. „Neću.“ Otac je klimnuo glavom, ali nije ništa rekao. Možda su riječi ponekad suvišne.

Mjeseci kasnije, kada je napuštala bolnicu, tražila je Anu. „Hvala Vam“, rekla je, držeći njezine ruke u svojim. Ana je samo odmahnula rukom. „Ništa ti ne brini, dušo. Ti samo nastavi hrabro dalje.“ I dok je izlazila, djevojka je shvatila istinu.

Svijet pamti velike ljude, ali na leđima malih ljudi stoje svi njihovi uspjesi. Doktori liječe rane, ali netko ih previja. Učitelji oblikuju budućnost, ali netko mora biti tu kad padnemo. U tim tihim rukama – tu leži snaga svijeta.

Leo Brozović, 4.b razred

Obrtnička i tehnička škola Ogulin

Mentorica: Valentina Ceranić, prof.