Što se ovdje više dešava?

Tog je dana moj tata neprestano buljio u mobitel. Nisam znala o čemu se radi, ali bila sam sigurna da će mu prije ili kasnije zatrebati naočale. Polako sam mu se približila, sjela pored njega i pokušala vidjeti što toliko gleda i traži. Iskreno, ništa nisam razumjela, stranice koje je pretraživao bile su na stranim jezicima.
„Tata, što to gledaš?“, upitala sam vrlo znatiželjno.
„Mhmm….“, samo je promrmljao.
Tata se u posljednje vrijeme vrlo čudno ponaša. Zaključila sam da je to najvjerojatnije posljedica zurenja u mobitel. Pa čak ni ja ne visim toliko na njemu. Samo što je tata ovog puta potpuno zaboravio kako pričati. „Hmmmm, čudno“, promrmljao je. „Tata nam pokušava rezervirati putovanje u Rim, znaš da o tome već jako dugo razmišljamo! U ovo doba godine jako je teško pronaći dobar aranžman, odnosno agenciju i smještaj“, zamišljeno je rekla moja mama. „Dragi moji, očekuje nas putovanje u Rim! Vodit će nas skupa agencija koja mnogo toga obećava. Najbitnije da se što ljepše provedemo ta četiri dana! Nije li tako?“, napokon je tata progovorio. „Krenite detaljnije razraditi putovanje. Uzmite u obzir da je jesen pa budite spremne što se tiče odijevanja, samo molim bez pretjerivanja…ipak sam ja taj koji sve mora tegliti….“
Putovanje je munjevito došlo, kao da je tata jučer o svemu detaljno razglabao….
Agencija je organizirala okupljanje na odmorištu Vrata Jadrana u Rijeci s obzirom na to da je putovanje bilo organizirano i za putnike iz cijele Hrvatske. Moram priznati da nisam bila baš oduševljena što ćemo putovati s nepoznatim ljudima. Nekako mi je oduvijek bilo draže putovati sama sa svojom obitelji. Ovaj put je to nešto drugačije, mislim organiziranije i uz minimalni rizik da se negdje ne izgubimo… što nam nije bila nepoznanica. Nakon što smo se svi okupili, uz sat i pol kašnjenja u samom startu putovanja, napokon smo krenuli na put za Rim. Zaista smo puno stajali, po mojoj procjeni previše, iako je tako propisano zbog šofera koji mora svako malo odmoriti. Činilo mi se da stajemo gotovo na svakom odmorištu koje se ukazuje, a kilometara pred nama još je jako puno. Najviše bi se ljutila kad bi me nakon što sam utonula u san i maštala o provodu u Rimu, šofer potresao i potjerao vani na pauzu. Nakon neopisivo puno sati vožnje, napokon smo stigli na odredište, odnosno smještaj za sva četiri dana putovanja. Izvana se mogao osjetiti miris fino pripremljene večere. Čim smo se raspakirali u svojim sobama, svi smo skupa zajedno večerali i razradili plan za sutra.
Sljedećeg dana, odmah smo krenuli u akciju. Iskreno, nisam znala gdje idemo. Zapravo, nitko od nas nije znao, osim turističke voditeljice i šofera. Voditeljica je bila iznimno zanimljiva osoba. Takve se rijetko viđaju u današnje vrijeme. Predstavila se ukratko i napomenula da njeno ime Malgorzata neće sigurno svi zapamtiti, pa se samovoljno prekrstila u Margaretu i podijelila nam svoj broj telefona u slučaju da se izgubimo. To mi se učinilo zanimljivim.
Dugo smo razmišljali o Margaretinom postupku prilikom kojeg nam je, za slučaj potrebe, dala svoj broj mobitela. To je, ustvari bila tema razgovora, budući da nas čeka veliki grad i veliki broj ljudi među kojima se lako možemo izgubiti.
Autobus nas je ostavio na parkingu, nastavili smo pješke kao grupa, odnosno kao pačići iza Margarete. Čim smo izašli iz autobusa, divljenju nije bilo kraja. Prvo smo obišli Napulj. Sve smo znamenitosti obilazili pješice. Trajalo je dva sata. Mnogima je bilo slabo od toliko hodanja pa smo puno zastajkivali. U povijesnom središtu Napulja, Margareta je pokazivala na mnoge dvorce, u koje zbog pomanjkanja vremena nismo ulazili. Mene je najviše očarao „Novi dvorac“ , odnosno Castel Nuovo, u samom središtu grada. Sastojao se od pet velikih tornjeva okolo središnjeg dvorišta. Obuzeo me predivan osjećaj. Osjećala sam se kao da sam se vratila mnogo stoljeća u prošlost i da živim poput običnog pučanina koji je samo mogao sanjati o ostvarenju svojih snova. Promatrajući dvorac, mogla sam uočiti na koje su sve načine tadašnji umjetnici, kipari, i građevinari gradili i stvarali znamenitosti. Voditeljica nam je ispripovijedala apsolutno sve važne informacije o Napulju i otišli smo na pauzu. Svi smo se razišli. Moja obitelj i ja krenuli smo nekim nepoznatim putem. Mi inače nikad ne poštujemo pravila. Ne uzimamo u obzir da smo u velikom i nepoznatom gradu i da se možemo lako izgubiti. Razgledavali smo dućane, slastičarnice, spomenike… I kao što se moglo pretpostaviti zalutali smo u jednu čudnovatu ulicu. Ugledali smo mali prolaz do ceste, sličan onoj na kojoj nas je autobus iskrcao. Hodali smo lagano misleći da smo krenuli na vrijeme. Putem smo se divili svemu što smo ugledali u Napulju, ali nigdje nismo mogli vidjeti autobus, što nas je cijelim putem zabrinjavalo. Izgubili smo pojam o vremenu. Na kraju smo hodali u potpuno krivom smjeru, kilometar ili dva na kraju ulice gdje smo prvotno izašli iz autobusa.
„Mama, tata…. jesmo li mi to zalutali? Za tri minute autobus bi trebao krenuti. A da počnemo trčati? Možda ima šanse da stignemo…“, govorila sam u bunilu.
„Možda!“, uzdahne mama kao sprinter prije početka utrke. Nakon maminog odgovora, započeo je sprint do autobusa. Bila je to stvarno dugačka ulica. Činilo se kao da joj nema kraja. Iz daljine smo mogli vidjeti kako ostali iz naše grupe polako ulaze u autobus, dok smo mi kao luđaci trčali što brže možemo. Usred Napulja. Meni je bilo vrlo neugodno, dok je moja mama sva zadihana ponavljala „Ma tko te tu zna…“ Činilo mi se kao da će joj pluća izletjeti na usta, a rumenila se kao nakon otvorenja sezone kupanja.
Autobus je zatvorio vrata i polako krenuo s odredišta. Nismo bili jako daleko i šofer nas je morao primijetiti. Iza mene, tata je neprestano vikao: „I eto, odoše nam svi Euri na taksi. Znao sam, točno sam znao!“
Upravo sam tada dala maksimum svoje snage, potegla što sam više mogla i krenula lupati po autobusu, nadajući se da će se zaustaviti.
Mogla sam samo zamisliti kako će nas od tog dana gledati šofer, voditeljica i svi ostali putnici…..pa ipak, nakon što nam je otvorio vrata, uletjeli smo jedan po jedan znojni, zadihani i umorni u autobus koji nas je vratio u hotel.
Sljedećeg dana, čekao nas je dugo najavljivani izlet u Pompeje. Probudila sam se sama od sebe, puno prije alarma. Mislila sam pustiti roditelje da još malo odspavaju, međutim započela je dernjava iz naše sobe. Pitala sam se što se sada moglo dogoditi, dok moja mama nije uletjela u toalet, zgrabila četkicu za zube i istovremeno na sebe navlačila majicu. Tata je histerizirao. U jednom sam trenutku pomislila da sam odlutala u krivu sobu. Ipak, bilo je rano, sve oko mene bilo je mutno, ja sam kao i svakog jutra bila sva nikakva i umorna, mama bi rekla kao krepana mačka.
„Pa dobro, što se ovdje više dešava???“, upitala sam već pomalo ljuta i zbunjena.
„Vidiš li ti koliko je sati? Što još čekaš? Brzo, spremi se!!! Autobus kreće za deset minuta, a mi niti na doručku nismo bili! Usput, ovaj sat ti ništa ne radi, ide sat vremena unazad!!!“, odgovorila je u žurbi moja draga majka.
Strpali smo par kroasana u ruksak i požurili do autobusa. Normalno da smo ponovno bili zadnji na ukrcaju i da nas se moralo čekati. Pokušala sam prikupiti malo energije spavajući u autobusu. Put do Pompeja trajao je pola sata. Ako sam rekla da smo puno pješačili u Napulju, ovo u Pompejima neću ni spominjati. Koliko se sjećam, jedno dvadeset minuta smo izgubili čekajući u redu na ulasku u taj stari, nedavno otkriveni, napušteni grad. U Pompejima divljenju nije bilo kraja. Margareta je pripovijedala o kulturi tog naroda, koja meni iskreno, nije bila uopće zanimljiva. Zajedno smo kao grupa razgledavali stare kuće, kazališta, utvrde i ostale dijelove grada. Mnogo smo mogli naučiti o načinu života u to doba. Većinom su prevladavale ogromne kamene kuće u kojima je živjelo bogato građanstvo. Na zidovima bile su nacrtane freske koje su označavale položaj građanstva. Unutra smo mogli vidjeti prostorije koje nisu bile odvojene vratima, već su ih svi međusobno dijelili. Svaka bogataška kuća imala je barem jednu fontanu. Nalazile su se u centralnom holu, u istom položaju kao i krov s kojeg je padala kišnica kojom bi se punile.
Dok smo prolazili putem zidina, gužva je bila nepodnošljiva. Imala sam osjećaj kao da će mi se slomiti rebra od toliko naguravanja. Nisam mogla više izdržati. Skočila sam u vrt gdje je bio zabranjen pristup. Da sam ostala još par sekundi u gomili ljudi, sigurno ne bih ostala živa. Nisam se planirala izgubiti ni udaljiti od svojih roditelja i grupe. Kroz nekoliko minuta, iza mene se pojavio stražar i krenuo ljutito blebetati. Nisam mogla dopustiti da se neznanac tako ponaša prema meni. Pokušala sam mu mimikom i gestama objasniti da sam skoro umrla među svim tim ljudima. Bila sam prestrašena i zbunjena. Sjela sam na mali zidić i promatrala ljude oko sebe. Imala sam osjećaj kao da sam u drugom svijetu. Sama, pokraj toliko neznanaca, u povijesnom gradu. Može li biti gore? Nisam znala što da radim. Odustala sam. Znala sam da se ne isplati pokušati pronaći moje roditelje na tako velikom i nepoznatom području. Samo sam čekala da se pojave. Ljudi su me čudno promatrali, što me pomalo živciralo. Otišla sam do najbližeg stražara i upitala ga mogu li posuditi njegov mobitel. Nazvala sam mamu. Uslijedilo je mamino očitavanje bukvice.
Cijelu noć nemirno sam se okretala u krevetu. Nisam mogla zaspati. U mislima mi je bio stražar koji me ganjao po Pompejima! Zamišljala sam što bi mi se sljedeći dan moglo dogoditi.
Alarm me probudio. Nisam se usudila izaći iz kreveta, a kamoli izvan hotela, barem ne nakon onog skandala jučer. Mama me natjerala da se dignem i krenem spremati, iako sam joj u očima mogla vidjeti da joj je drago što su me pronašli živu i da je zapravo više sretna nego ljuta. U autobus smo se ukrcali na vrijeme, za promjenu. Činilo se kao da će ovo konačno biti jedan sasvim normalan dan. Margareta nas je još u autobusu upozoravala kako će današnji izlet u Rim i Vatikan biti najzahtjevniji.
„Znate, ljudi moji, ovo vam je vrlo opasan grad! Možda ste pomislili da je ovdje sve mirno i lijepo, ali se gadno varate!!! Budite na oprezu. Ovdje ima više kriminalaca nego što mislite. Kad vam ja kažem!“, strogim nas je glasom upozoravala.
Prilično sam sigurna da su putnici zanemarili njezino upozorenje, jedino je mama kolutala očima i prokomentirala: „Gore od onoga što smo već proživjeli valjda ne može biti“
Približavali smo se središtu grada. Očekivanja su bila velika. Znamenitosti koje smo obišli bile su nestvarne, najviše mi se dopala „Fontana Di Trevi“. Tako velika, raskošna i bogata raznim kipovima, a bjelina koju i dan danas ima je neopisiva…. ili možda netko brine i oko tih detalja. Moram priznati da me prilično iznenadila. Žubor vode koji je dopirao iz nje, podsjećao me na rijeke u prirodi. Na trenutak sam zaklopila oči, zaboravila sve oko sebe i prepustila se tom prekrasnom zvuku. U filmovima, prikazivali su je kao malu fontanu. O njoj se nije previše pričalo… Prikazivali bi samo poneke dijelove, zato i jesam bila iznenađena vidjevši je uživo. Ona je najveća barokna fontana u cijelome gradu. Na prvoj razini, nalazi se reljef jedne djevojke imena Virgo. Legenda glasi da je pokazala izvor vode žednim vojnicima, te je navodno zbog toga, Fontana Di Trevi dobila ime upravo po njoj. Ponukana filmovima koje su mama i tata gledali, odmalena mi je želja ubaciti novčić u nju i zaželjeti nešto lijepo, U vrijeme pauze, sjurila sam se do fontane s kovanicom u ruci. Pratila sam upute iz filma: „Desnom rukom preko lijevog ramena i zatvorenih očiju zaželi želju.“ Bilo je čudesno gledati fontanu izbliza. Zurila sam u nju cijelu vječnost. Prekinuo me mamim vrisak. Brzo sam se okrenula i potrčala do nje.
„Ne mogu vjerovati, pa kako uvijek ja? Znala sam da će se nešto loše dogoditi. Pa ne može proći jedan dan bez da nešto izgubim.“, histerizirala je moja mama.
„Eee, rekla sam vam ja da dobro čuvate svoje stvari. Vjerujte mi, štogod da ste izgubili, više nikada nećete pronaći, pogotovo ne među ovoliko ljudi. Prodikovala je Margareta.
„Što si sada izgubila mama?“, upitala sam.
„Ma što nisam, cijela torbica mi je nestala!!!“, pomalo tužno i razočarano je odgovorila.
Tog je trenutka završilo naše ushićenje i razgledavanje Rima. Obišli smo sva mjesta na kojima smo bili, a torbice nije bilo nigdje. Ja sam već odustala, jer sam znala da ju je netko ukrao, i da joj nema povratka, no moja se mama nije mogla pomiriti s time. Meni je sve to bilo previše. Nisam više mogla. Zamolila sam tatu da odemo do najbližeg kafića u kojemu su pri početku obilaska mama i on popili brzinsku kavu, a ja kakao. Sjela sam izmorena i tužna jer smo propustili pola obilaska i divne priče koje je kao iz rukava vadila Margareta. Mama je davala izjavu lokalnom policajcu, osvrtala se naokolo i gubila živce objašnjavajući što se dogodilo. Bilo mi ju je žao. Znam da je u torbici imala vrlo vrijedne stvari. Uzdahnula sam i osvrnula se prema tati, kojeg u tom trenutku nije bilo za stolom. „Pa zar je moguće da sama sjedim u kafiću nepoznatog velegrada?“ Počinje mi biti neugodno, znojim se od muke i panično pokušavam pronaći tatu. Buka oko mene koju uzrokuje gomila ljudi, činila me vrlo nervoznom.Uplašila sam se da ću ostati izgubljena i da više nikada neću vidjeti svoje roditelje. Sve sam se više i više bojala. Bila sam uvjerena da, u toj gužvi, više nikada neću pronaći svoje roditelje. Pogledavam naokolo i najednom ugledam akcijski spektakl: Moj rođeni otac se usred Piazze Popoli tuče s lokalnim lopovom koji čvrsto drži i ne pušta maminu torbicu. Bio je to doista neiskusan lopov, čim je tati upao u oko. On inače ne vidi šparožinu ni kad mu pod nosom stoji kad idemo u šparuge.
Tata se došepurio do uznemirene mame koja je samo tražila razlog da što prije završimo putovanje. U torbici gotovo da ništa nije nedostajalo osim eurića koji bi se ionako istopili do kraja dana. Tata nas je odlučio počastiti pizzom kako bi nas oraspoložio. Dogovorili smo se s Margaretom da ćemo naše razgledavanje završiti i da ćemo se naći u dogovoreno vrijeme ispred autobusa.
Novi dan, nova avantura. Danas bismo trebali obići najviše znamenitosti. Nisam sigurna jesam li se dovoljno psihički i fizički pripremila, ali sam prilično uvjerena da će biti prilično zanimljivo. Kao i uvijek, u busu sam odspavala kako bi prikupila dovoljno energije za ovaj naporan dan. Prestala sam razmišljati o tome što bi sve ovaj dan moglo upropastiti, točnije, fokusirala sam se na to kako se što bolje provesti. Naša prva destinacija bile su Španjolske stube, takozvana „Piazza di Spagna“. Sadržavaju ukupno stotinu trideset i sedam stuba. Iskreno, razočarala sam se ugledavši trg bez cvijeća, koji je prepun u proljeće. U filmovima me se vrlo dojmio, naročito jer je bio prepun boja. Iznad njega, nalazila se crkva „Trinita dei Monti“, na vrhu brežuljka, odakle se pruža prekrasan pogled na grad. Stube je razgledavalo neopisivo puno mladih studenata i turista. Cijelo vrijeme oko mene mogli su se čuti razni strani jezici. Učinilo mi se na tren kako sam i ja studentica na predavanju, u nekoj stranoj zemlji, gdje svatko priča drugačijim jezikom… Na dnu stuba, ugledali smo „Fontanu della Barcaccia“. Bila je to jedna od manjih fontana, ali božanska i prekrasna. Napravljena je u znak sjećanja na poplavu Tibera krajem šesnaestog stoljeća, kada je na tom mjestu, nakon povlačenja vode, ostao nasukan brodić. Izgrađena je u obliku trošnog nasukanog brodića koji je napola uronjen u vodu. Stube su izgledale mnogo veće nego što sam očekivala. Potrajalo je dok smo se svi skupa kao grupa, zajedno spustili dolje. Nismo mogli odoljeti, a da ne obavimo par fotografija za sjećanje.
Došlo je vrijeme kada smo svi skupa dočekali autobus, i krenuli dalje u akciju. Odredište- Colosseum, najpoznatiji spomenik antičkog Rima. U njemu su održavane borbe s gladijatorima i životinjama, koje je moglo pratiti oko pedeset tisuća gledatelja. Sagrađen je u obliku velikog valjkastog tijela, sa sjedištima, koja se koso spuštaju prema borilištu, odnosno areni. Naša voditeljica Margareta, većinu vremena je potrošila objašnjavajući bitke. Pojasnila nam je cijeli tijek događaja, kako su gladijatori bili obučeni, kakva su oružja koristili, tko je predstavljao gladijatore (kmetovi amateri i profesionalci, koji su se većinom vremena trudili zaokupiti pažnju kraljevine). Bili smo okruženi još mnogim grupama poput nas. Ipak je to najveći i najpoznatiji svjetski amfiteatar. Nakon nekog vremena, Margareta je pomalo svima dosadila. Ne znam zašto, ali bilo mi ju je donekle žao…
Odlučila sam sa svojom sestrom prošetati oko amfiteatra. Željela sam bolje promotriti vanjski izgled i dočarati njegovu veličinu. Nije me se previše dojmio. Nakon toliko bitki, nepovoljnih klimatskih uvjeta i općenito, vremena koje je prošlo, bio je značajno urušen. Mnogo je dijelova nedostajalo. Činilo se kao da se raspada.
Druga velika građevina koja mi se doista svidjela, odmah pored Colosseuma, bio je Konstantinov slavoluk, odnosno „L’Arco di Constantino“. Iskreno rečeno, Margareta se nije previše potrudila da nam ponešto kaže i o toj građevini. Slavoluk s trojnim vratima izgrađen za cara Konstantina I. Podignut je nakon bitke na Milvijskom mostu. Prikazuje tu odlučnu bitku na jednom malenome frizu svoga reljefnog ukrasa. Na slavoluku su prikazani maleni crteži reljefa koji opisuju borbu s Dačanima. Najviše me privukla njegova glomaznost i ukrasi koji su bili na njemu, odnosno reljefi. Pored svih tih znamenitosti osjećala sam se vrlo sitno. Naravno divljenju nije bilo kraja. Nikada nisam imala priliku vidjeti svu tu raskošnost i obilje kipovima i ukrasima, na svim tim skulpturama i znamenitostima. Bila sam vrlo zadovoljna i sretna ovim putovanjem. Nisam mogla vjerovati da je ljudska ruka bila u stanju napraviti ovakve građevine.
Sve u svemu, ovo putovanje nije moglo proći bolje bez obzira na brojne nezgode koje su nas snašle. Upoznali smo mnogo novih ljudi i posjetili razne građevine i skulpture. Ovo je bila jednostavno nezaboravna avantura, začinjena nevjerojatnim iskustvom cijele moje obitelji koju bi definitivno trebalo ponoviti!

Valentina Brnos

OŠ Šijana, Pula

Donirajte udrugu Mlada pera

Odgovori

%d blogeri kao ovaj: