LEGENDA O LJELJAMA

Bok! Ja sam Ivana. Ivana Škegro. Ne znate me? Ja sam Markova mlađa sestra! Učenica sam 4.c razreda i u slobodno vrijeme se bavim tradicijskim slavonskim plesom u KUD-u „Tena“ i gimnastikom. Jako volim pjevati, plesati, izvoditi vratolomije i igrati nogomet s prijateljima iz razreda.

Jako sam uzbuđena. Danas idem na svoj prvi višednevni izlet izvan naše domovine. Putujem u Španjolsku! Da, dobro ste čuli: U ŠPANJOLSKU!!! Jako sam ponosna jer ću po prvi puta nastupati kao kraljica ili ljelja. Do Španjolske kažu da ćemo putovati 35 sati. Sada se moram požuriti inače ću zakasniti…

Mama me je dovezla pred zgradu KUD-a „Tena“. U kulturno-umjetničkom društvu „Tena“ učim tradicijske igre, plesove, pjesme i običaje. Mama nosi moj ruksak i daje mi hrpu uputa za ponašanje te briše suzu u oku. Brat ju slijedi noseći kofer i komentira sebi u bradu kako će se napokon malo odmoriti. Ja samo klimam glavom i pogledom tražim svoje prijateljice. Ulazimo u autobus, mašemo našim mamama i krećemo. Neka avantura počne!

U autobusu smo svi bili veseli, uzbuđeni i brbljavi. Jeli smo grickalice, igrali igrice i pjevali pjesme. Uživali smo u prvim trenutcima slobode. No sva ta „sloboda“ nas je uskoro počela i umarati. Došla je večer i svi smo se već umorili od putovanja. Umorne oči počele su mi se sklapati…

Odjednom se nađoh na nekom drugom mjestu. Bila sam odjevena u široku i dugačku svilenu suknju „na grane“ i svilenu pregaču. Na prsima mi čenjani oplećak, na rukama zlatom vezeni rukavi, preko svega marama svilena do prsta a oko vrata mnogo dukata. Stojim iza stabla i preplašeno gledam. Čas u sebe, čas oko sebe. Gdje je autobus, moje prijateljice i zašto sam u nošnji? Ništa mi nije jasno. Ne znam zašto, ali osjećam strah duboko u kostima. Odjednom vidim Turke kako zatvaraju i odvode naše mladiće, braću, očeve i djedove. Odjednom čujem kvrckanje grančica i iza mene se nađoše moje prijateljice isto odjevene kao i ja. I one su zbunjene i gledamo se u nevjerici. Bježimo odjednom grozničavo kako Turci i nas ne bi zarobili. Mi smo jedine koje su ostale na slobodi. Mi ih MORAMO sve spasiti! O nama ovisi sudbina Slavonije!

Sakrile smo se kod stare kolebe i razmišljale što napraviti. Turci su brojniji i jači no mi smo bile hrabre i odlučne da oslobodimo naše bližnje. Odlučile smo se maskirati i preplašiti Turke. Na glave smo stavile muške šešire i okitile ih cvijećem, ogledalcima i koviljem. Uzele smo sve oružje koje smo pronašle: sablje, mačeve i kose i njih smo okitili vrpcama i maramama. Tako odjevene krećemo pred turski tabor pjevajući i udarajući mačevima i sabljama za kojima su se vijorile vrpce:

„Mi idemo ljeljo u polje smiljeno…“

Kada su nas u ranu zoru Turci čuli i ugledali kao prikaze, uplašili su se da smo duhovi i preplašeno pobjegli glavom bez obzira.

Oslobodile smo naše mladiće, braću, očeve i djedove i pobijedili dovitljivošću. Dugo u noć smo pjesmom slavili našu pobjedu za koju se uskoro daleko pročulo. Tako daleko da nas je i car u Beč pozvao da proslavimo pobjedu nad Turcima.

Tako stigosmo čak do Beča caru pjevati pjesme:

„Mi idemo ljeljo

mi idemo kralju ljeljo.

Od dvora do dvora

do careva stola,

đe car vino pije,

a carica spava.

Car caricu budi,

među oči ljubi:

        – Ustan´te carice

        došle su kraljice,

        da i´ darivamo

        sa srebrom i zlatom,

        škudom i dukatom.

Zbogom ostaj kralju…“  Ivana, Ivana!

Odjedanput sam čula kako me netko usred pjesme doziva.

  • Ivana! Stigli smo do granice. Moraš se probuditi i izvaditi putovnicu! – to je vikala moja prijateljica Tanja.
  • Putovnicu? Kakvu sad putovnicu?! – zbunjeno sam gledala oko sebe.

Shvatila sam da je to bio samo san, ali nisam bila tužna nego ponosnija nego ikada prije. Od sada ću svoje običaje cijeniti i poštivati ih još više nego prije. S ljubavlju ću ih prenositi na svoje potomke, a svoju šokačku nošnju ću odijevati s ponosom na licu i suzom u oku jer upravo su ove divne nošnje i dovitljivost mojih predaka donijele veliku pobjedu našem narodu.

Slavonijo dok ti ime traje, čuvat ćemo tvoje običaje!“

 

IVANA ŠKEGRO, 4.c

OŠ „Ivan Goran Kovačić“ Đakovo

Mentorica: Zrinka Funarić

 

AUTOBIOGRAFIJA:

Zovem se Ivana Škegro. Imam 10 godina. Rođena sam 5. listopada 2007. godine u Osijeku. Živim u Đakovu s roditeljima i starijim bratom. Idem u 4.c razred Osnovne škole „Ivan Goran Kovačić“ u Đakovu. U slobodno vrijeme treniram gimnastiku, ritmiku i bavim se folklorom u KUD-u „Tena“. U slobodno vrijeme volim se igrati s prijateljima. Odlična sam učenica. Najdraži predmeti su mi Glazbena kultura i Tjelesno- zdravstvena kultura. Kad odrastem želim postati učiteljica.

 

 

Donirajte udrugu Mlada pera

Odgovori

%d blogeri kao ovaj: