Priče iz OŠ Šijana: Odabrani

Moje djetinjstvo je bilo prilično normalno. Imao sam puno prijatelja i bio sam vrlo razigrano dijete. Možda i prerazigrano. Stalno sam pretrčavao cestu i nekoliko puta su me automobili skoro udarili, ali imao sam sreće. Obožavao sam se igrati u parku nedaleko od svoje kuće. Taj park je bio prilično star, ali imao je tvrđave, tobogane, ljuljačke i još puno toga. Imao sam šest godina kad mi se dogodilo nešto što me je promijenilo zauvijek.

Bila je to ugodna proljetna subota. Nije bilo ni hladno ni toplo. Bilo je vrlo osvježavajuće, a  moji roditelji i ja smo jako uživali. Došli su i moji prijatelji i igrali smo se superheroja. Moj prijatelj Tvrtko bio je Loptaman i šutnuo je loptu u šumu pored parka. Bio sam najbliže lopti pa sam išao po nju.

Kada sam ušao u šumu, žarko svjetlo je zabliještilo i oslijepilo me na nekoliko sekundi. Otvorio sam oči, vidio sam neka mala stvorenja. Izgledali su kao vile i vilenjaci. Svi su se okupili oko mene. Uplašio sam se i htio povikati, ali nisam mogao. Zapitao sam se zašto nemam glasa kad se odjednom pojavila vila koja je imala veća i ljepša krila od svih ostalih. Rekla mi je da je ona kraljica vila i da treba moju pomoć. Bio sam zbunjen i nisam znao što reći. Vođa vilenjaka ubrzo je rekao da ne trebaju pomoć ljudi. Bio je strašan. Imao je luk kojim je mogao pogoditi metu s nekoliko kilometara udaljenosti, a strijele su bile toliko oštre da su mogle probiti čelik. Kraljica vila je skinula magiju s mene i zamolila me da poslušam njezinu priču  o šumi. U tom trenutku sam bio više zbunjen nego uplašen. Rekla mi je da se tamo rađaju sve vile i vilenjaci i da ta šuma ima posebnu moć. Svakih sto godina rodi se jedan čovjek koji barem jednom u životu posjeti kraljicu vila i vođu vilenjaka. Svaka obična osoba može ući u šumu, ali samo odabrani mogu vidjeti vile i vilenjake. U toj šumi postoji stablo koje oni nazivaju stablom života. Svaka vila i vilenjak rode se u tom stablu života koje opskrbljuje sve biljke životnom energijom. Biljke u toj šumi brže rastu i duže žive. Svakih sto godina vile i vilenjaci slave to stablo. Nedavno je stablo počelo slabjeti i vile vjeruju da se može spasiti samo krvlju odabranog. Vilenjaci se ne slažu s vilama jer oni tvrde da se ne može sa sigurnošću znati kada će se odabrani pojaviti i misle da je to preriskantna ideja. Trećina vilenjaka misli da će se pojaviti novo stablo nakon što ovo umre, ali ostatak misli da će ono ostati na životu još nekoliko stotina godina.

Kad mi je sve to ispričala, pitala me može li provjeriti jesam li ja odabrani. Pristao sam bez sekunde razmišljanja. Vođa vilenjaka me pogledao vrlo začuđeno, a kraljica vila mi je rekla ubrzo da sam ja odabrani. Odvela me stablu. Jednim zamahom ruke, bez da me dodirnula, porezala mi je čelo. Puno krvi je izašlo, ali se nisam bojao jer sam znao da radim ispravnu stvar. Isprva je izgledalo kao da nije uspjelo, ali nakon nekoliko sekundi stablo je zasvijetlilo. Kraljica vila mi se zahvalila i pokazala mi put natrag.

Vratio sam se, a prijatelji su me pitali gdje je lopta. Rekao sam im da je nisam našao. Bilo je već kasno pa su mi roditelji rekli da idemo kući. Pitali su me kako sam se ozlijedio. Lagao sam im da sam pao i porezao se. Ionako mi nitko ne bi vjerovao da sam rekao istinu. Čuvat ću je kao tajnu koja će ostati samo moja. Sjećanje na taj dan ostat će najljepša uspomena mojeg djetinjstva.

Mateo Petrić, 8. r

OŠ Šijana, Pula

Mentor: Vladimir Papić

Donirajte udrugu Mlada pera
%d blogeri kao ovaj: