Hana Blažević: Čeh, Leh, Meh i Zmajček

Na tri brijega koja su se nadvila nad Krapinu živjela su braća Čeh, Leh i Meh i njihova ljupka sestra Vilina.

Jedan je vladao na brijegu zelene boje poput žapca, Šabac. Drugi je vladao na Josipovcu, a treći na gromadnom gorju Staroga Grada te je spletkario osvete protiv vraga. U ovom su slučaju vrag, odnosno vragovi,  Rimljani koji su se doselili i već od prve sekunde se proglasili vladarima. Nisu se braća htjela tako lako predati, već su ih nastojali protjerati u rupu iz koje su  izašli. Zato su se svake večeri u suton okupljali na mostu koji je spajao brjegove te se dogovarali kako će im se osvetiti. Još jedan problem pokucao im je na vrata. Ljubav između njihove sestre i vojskovođe Rimljana. Braća su bila bijesna poput gladnih lavova. Planirali su joj se gadno osvetiti, ali prvo su se morali riješiti vojskovođe. Vilina je već odavno pobjegla sa svojim djetetom. Pobjegla je u spilju gdje se nitko nije usudio ući zbog toga jer se pričalo da je unutra nekakva spodoba koja je previše neobična za ovaj svijet. Vilina nije vjerovala u te priče pa je unišla u spilju. Vidjela je da nitko ovdje nije bio godinama jer je bilo posve zapušteno, ali je bilo tiho, a to je bilo dovoljno za početak. Kad je zakoračila u  spilju, vidjela je životinju koja čak nije ni bila životinja. Rogato stvorenje dugih oštrih očnjaka i velikih krila koja su bila neobičnog izrezbarenog oblika. Taj prizor se činio jako čudnim. Vilina nije znala što je to.
Ovakvo nešto još nije vidjela, a onda joj se stvorenje obrati: „Zašto si kročio u moje dvore, neobični stvore?!“ Vilina se odmah začudila jer nikad nije čula da životinja može govoriti. Tada je životinja izašla van iz spilje. Stvorenje je imalo dugu njušku, okrugle narančaste oči i velike oštre zube. Prvo je Vilina pomislila da sanja, ali ne može sanjati nešto što izgleda tako realno, zar ne? Stvorenje se zagledalo u nju kao u  nekoga koga nije vidjelo već duže vrijeme.
Vilina mu reče: „Kročila sam u tvoje dvore jer nemam više svoje.“
Stvorenje ju je još jednom tužno pogledalo i tada je zakoračilo u tamnu spilju. A onda ju je pozvalo: „Ako nemaš doma svoga, onda ti evo moga!“
Vilina se iznenadila koliko je to stvorenje zapravo darežljivo.
„Zovem se Pozojček, ali me drugi nazivaju Zmajčekom“, kaže stvor.
„ Nisam  nikad vidjela zmajčeka“,  odvrati Vilina.
„Eto, sad si imala i tu čast. Sama si, važno je da te nitko ne prati“, kaže zmajček.
„Čekaj, kako znaš da me netko prati?“ odvrati Vilina.
Zmajček je samo potrčao do ulaza u spilju i povikao: “Spasi sebe, spasi dijete da ne bi postali mete!“
Vilina je dugo razmišljala o zmajčekovim riječima, no nije nikako mogla doći do rješenja. Jednoga dana, kada se odmarala ispred spilje, pojaviše se braća, otmu Vilinu s djetetom vičući: „Izdajice jedna, kako si mogla?!“
Vilinu su zatočili u toranj iz kojeg nikad neće moći izaći. Ostavili su ju ondje, samu, da tamo gladuje.

Vilina se nakon nekoliko dana sjeti: „Zmajček mi je htio pomoći da spasim dijete i sebe, ali sada je prekasno, zašto se nisam toga ranije sjetila….“
Tada začuje nekoga kako viče: „Nisi se toga sjetila jer si se previše opteretila!“
„ Zmajček,  došao si po mene nakon svega…“ kaže dirnuta Vilina.
„Nisam došao da bih naklapao nego sam došao kako bih s tobom pošao!“ odvrati Zmajček. Tako su Vilina i Zmajček Pozojček pobjegli iz tornja te se vratili živjeti u spilju, a Čeha, Leha i Meha je Zmajček protjerao na različite strane ovoga svijeta od kuda se nikad neće vratiti.

Hana Blažević
OŠ Ljudevit Gaj, Krapina
mentorica: Jasna Leljak

Odgovori

%d blogeri kao ovaj: