Dora Kovačević: Poput beskrajnog plavog neba

Na šumskom smo proplanku,

Samo ti i ja.

Sjedimo na mekoj dekici,

Kao stvorenoj za ovako posebne trenutke.

Oko nas je trava, zelena,

Još s ponekom kapi rose

Koja blista na popodnevnom suncu.

Ono je visoko,

Visoko, na prekrasnom vedrom nebu.

Osjećam se voljeno

U tvojem toplom zagrljaju.

I tako, zagrljeni,

Gledamo beskrajno plavo nebo

U daljini.

Zamišljam kako je to naša ljubav.

Ljubav, koja nema ni početak ni kraj.

Poput tog beskrajnog plavog neba

U daljini.

Dora Kovačević, Bošnjaci