Napiši pjesmu ili priču koju i objavi knjigu svoju!

Mia Milković: Poezija

A JA SAMO ŽELIM NA FILOZOFSKI U ZAGREB!

II. gimnazija

Sam po sebi, naziv mi
nije bio privlačan.
Koja je razlika između I. i II.?
Je li I. bolja? II. je za propalitete?
II. je u puno stvari prva, a I.?
Što je uopće II.?
II. je prva u zboru, u nogometu,
skijanju, LiDraNu.
Prvenstveno je prva po dobrim i
najboljim profesorima. Izlaze
u susret uvijek. Dobro, gotovo uvijek.
Relativno su blagi, ali kada se naljute
više želim da sam mrtva,
nego da sjedim na satu.
Naviknula sam i na to, iako
Neki
iznenađuju iz sata u sat.
Malo je profesora koji
će objasniti neke nedoumice ili
nejasnoće dvaput. Ovi u II. objasne
ih i više od par puta. Sat ide, s
lekcijama kasnimo ohoho,
ali dok svima sve nije jasno,
ne idemo dalje.
Nekada su stvarno naporni,
uhvati ih žuta minuta, ili minuta
bilo koje druge boje. Ipak, sat je ponekad zabavniji,
nego kada su super volje.
Nasmijavaju te do suza gotovo cijeli sat, a
imaju tu moć za rasplakati te
u djeliću sekunde.
Neki te vole, neki ne.
A ti, ti koji te vole, pamtiš.
Doživotno. Zavidiš im na
tolikoj ljubavi koju ti svakodnevno
pružaju. Troše svoje živce, svoju snagu,
umorni su, a opet te vole i nasmiju ti se
kada kažeš nešto što nema veze sa životom.
Vole te. Paze. Uče o životu, a ne u životu.
Trpe sve, ne pokazuju znak umora.
Nikad. Tu su uvijek, a vidiš ih samo
45 minuta u danu. Eventualno
sat i pol ako imaš sreće.
Možda nekad nisu
zadovoljni radom, možda
im dan nije za zezanje,
možda im je dan od jedinica,
opaski, opomena.
Ali jednako te vole i kad su tužni
i kad su sretni. Nekima si možda
samo broj, a zbog tih nekih
nije vrijedno uništavati ostale.
Tu su uvijek.
U srcu zauvijek.

 

HRV-AT-SKI  JE-ZIK

Ironija

Koja je razlika između ironije

i još onih dviju figura. Ah, da! Oksimorona

te paradoksa.

Paradoks – naizgled protuslovna

tvrdnja.

Oksimoron – krajnja suprotnost.

A ironija? Ironija je

mišljenje suprotno od onoga što se govori,

pa koja

je

onda razlika

(?)

Ne razumijem. Sve mi

to naizgled izgleda protuslovno i suprotno, a ujedno

i krajno.

Svašta. Kako si ti pametan!

A misliš da je glup?

Protuslovno, suprotno

ili pak krajno?

 

Asonanca ili aliteracija?

Ako sona znači glas, zašto

aliteracija ne sadrži to

„sona“? Glupo pitanje ili dubokoumno razmišljanje

u kasne nne ure?

Prije objedinjenje obje stvari u jednom.

Ali kako prepoznati i razlikovati ih?

Asonancu sam shvatila na način da

ima puno aova u oova, dakle

samoglasnici, a aliteracija

je samo suprotno ili,

naizgled, duže pa

po logici

ima dvadesetpet suglasnika

i

pet samoglasnika.

Prirodna logika ili što?

 

Jel’ živ, ili pak ne?

Ne volim kada nam materinji

Jezik pada u zaborav.

Jezik je živ, no postoje

neki koji tvrde da nije te

ga i dekliniramo i

držimo za neživo.

Zašto?!

Ne razumijem!

Svi oni, počevši od Ljudevita Gaja,

Ivana Kukuljevića Sakcinskog

koji je 1843. održao prvi govor na

hrvatskom jeziku, pa sve do dana današnjega,

do ljudi koji pišu rječnike jezika ili stilskih figura

kojih ima mnoštvo, što bi

oni rekli?

Ne bi bili baš

oduševljeni

ljudima koji ga uništavaju i

zaboravljaju.

Borili su se dugo godina dok,

napokon, 1847., postaje služben.

To je jezik kakav danas koristimo

ili bolje da kažem, koristili smo.

Žao mi je da to nitko ne shvaća,

žao mi je da nikome nije

do jezika. Netko je napisao knjigu „Jeziku je svejedno“. Jeziku

ne da nije svejedno,

nego nije ni približno

tomu. Naime, Matica hrvatska,

kaže sljedeće:

Nijedan od autora knjige „Jeziku je svejedno“

nije kroatist.

Jedan je anglist,

drugi opći lingvist,

a treći luzitanist (stručnjak za portugalski jezik).

I kako oni mogu pričati

je li našem jeziku

Svejedno ili nije?!

Jezik je živ, isto kao i mi.

Svaki dan se širi, a

svaki dan se i smanjuje.

Ako je suditi izrekom

na mladima svijet ostaje

toplo se nadam da ti neki mladi

i ini dijele moje mišljenje.

Mi trebamo jezik,

a i jezik treba nas.

 

ENGLE(N)SKI LANGUAGE

 A stvarno ga volim

Ima skoro više vremena

mego riječi.

Past ovaj, past onaj,

Future ovaj, future onaj,

Present taj, present ovaj,

neki continuousi (ako se

tako piše). Shvaćam teoriju toga,

praksu manje odnosno nikako.

Ne ide pa ne ide.

Dobro, možda i ponešto je, ali

vremena slabo.

Do mene je, uvjerena sam.

Profesorica je genijalna,

jedva čekam engleski.

Nekad se toliko zanesem(o) da ni ne

shvatim(o) da je sat, a ne kava.

Stekli smo i spoznali puno novih/starih stvari,

Profesorica olakša maksimalno. Zahvalna sam joj,

a vjerujem i razred, beskrajno na tome.

Nekad me i nasmije i natjera pričati na engleski.

Mrzim to. Mislim da me prokužila

i da joj je to način da me ušutka

jer ja ne pričam engleski,

točnije jesam, ali sama sa sobom. Tad mi je i

najlakše jer znam da neću pogriješiti

i da me nikto neće ispravljati.

Nisam fan općenito stranih

jezika jer smatram da se

Hrvatski tako izbacuje iz svakodnevnoga govora,

a više upotrebljava engleski npr.

Ne znam tko još govori, odnosno piše, usput.

btw prešlo je svima u naviku.

Zaluta i meni.

Ne volim ga upotrebljavati

baš zbog toga, a

stvarno ga volim.

 

In English!

Tako mrzim tu rečenicu

koju mi profesorica B.

izgovori toliko puta.

Čim čujem „in“ znam da

nastavak ide „English“.

Katkad se zapričam

na satu, no samim time

i zaboravim da zapravo trebam

pričati na engleskome.

A to ne volim.

Griješim vremena

da to nisu istine.

A i zaboravim kako reći

nešto jer od silne brzine

mozak blokira.

Mozak nam općenito na trenutke

zablokira na engleskom.

Pravi je primjer igra u kojoj

je zadana riječ bila lettuce,

a V. je kao asocijaciju na to

rekao „big, long, thin…“ na što

smo profesoricu B. vidjeli

u izdanju kao nikada do sada.

Kada smo shvatili na što je ona

mislila, ili smo mi mislili da je ona

mislila, prasnuli smo u smijeh

kakav se nikad nije u razredu

dogodio. A nije trebalo

reći „in English“ da bi

shvatili. Profesorica

je i bez engleskog objasnila sve.

 

Zoom

Ujedno i najbolja

i najgora stvar u online

nastavi. Naime, sreća moja

pa sam ga imala samo iz engleskoga.

Bilo je tako genijalno na tim

satovima. Žao mi je što nismo počeli ranije.

Ne mislim ranije kao sate,

već kao datume.

Kad smo već kod

sati, nijednom se nije

dogodilo da sam ja uspjela

ručati ili bolje rečeno

doručkovati jer bih se budila

do 10 minuta prije samog poziva.

Pozivi su bili genijalni, a najdraži

mi je dio bio

pričanje na hrvatskom. Tu

sam se redovito uključivala.

Tih je djelova bilo malo.

Ali pamtim ih. Uvijek smo imali

nekakva pitanja na kraju, a

moje bi jedino, da sam

ga postavljala, bilo

„Jel mogu ja ić ist?“

Nijedan Zoom nije prošao,

a da ja nisam umirala,

od gladi. Samo da bi

„bila“ na satu.

 

M

A

T   E   M   A  T    I

K

A

 

 Jednadžbe s apsolutnim vrijednostima

 

Ako je x<0,                                                                                                            jednadžba ima

negativno                                                                                                rješenje,

pa zar nije isti                                                              postupak sa svima?

Zašto? Bolje se fokusirati              na pravog postupka donošenje.

Ako je x>0, rješenje je pozitivno,

opet se to raščlanjuje na više slučaja,

na rok drugi                                    idem definitivno.

Bez klime i bez                                                  gutljaja hladne vode,

majica se lako                                                                 iscijediti može,

Sjedim u (m)učionici                                                                        gdje se ne zna što je zrak,

dok se mislim ide                                                                                      li veće ili manje znak.

 

 

Pitagorin poučak

 Pitagora, čovjek koji mi je život

svojim poučcima, iako znam

samo jedan.

c2 = a2 + b2

Zašto, pobogu? Zašto?!

Zar nije dosta

pluseva u formuli pa

si uveo sad i kvadrate i korijenje?

Bilo ti je dosadno?

A kud baš korijen? Kvadrat razumijem donekle, ali

zašto korijen? Učinio si ljubav prema povrću

koje trebam jesti u izobilju, nečim

čemu ne želim prismrdjeti?

Uništio si

Me u svakom smislu,

spuštaš mi prosjek, zbog tebe idem na

drugi rok.

 

Trigonometrija

T-

ako

zbunjujuć

pojam. Sastavljena

je riječ po mojoj logici od

riječi tri, gono i metrija. Za tri

znam definiciju, broj; gono kao prvi

dio u rečenici označava ono što se odnosi

na spolno, rasplodno; a metrija neku dekadsku

jedinicu, valjda za duljinu. I kakve onda to ima veze

s ikakvim odnosom kutova i stranica? Kako? Nije mi jasno

i nema ni nikakve logike. Zar bi to po logici trebalo značiti, tri

spolne/rasplodne duljine? Tako je logično, ali kako doći do kutova?

A stranica? Ako je duljina, lako je za stranice, ali ako je za kutove, što onda?

Što ako je sve spojeno u jednu jedinstvenu dužinu? Logike nema nigdje, a ipak

je tu? Trebam se domoći normalnog i jednostavnog obrazloženja naziva trigonometrija?

 

Kalkulator

Nije mi baš drag taj

naziv kalkulator. Kao da

nešto kalkulira. S druge pak strane,

digitron mi vuče na

nešto što dirigira.

Moja profesorica matematike

na satovima je govorila digitron,

no u doba online nastave,

prešaltala se na kalkulator.

Kalkulator je praktički matematika.

Ima sve operacije, a ako

nema on, ima Photomath.

Matematika praktički onda i

nije znanost

ako digitron sve to izračuna.

Pa zašto ju onda „učimo“

i primjenjujemo te trošimo

kvadratićaste listove

izlizanih i požutjelih

bilježnica, ako nam

je digitron nadohvat ruke?

 

Šta se događa?

Garant nije dobro!

Najčešće su rečenice mojih profesora

one u kojima upozoravaju druge.

Spremi mobitel! Nisi na

kavi! ‘Oćeš kavu da ti

donesen?!

Tako bi mi nekada ta

kava dobro došla,

ili kad bolje razmislim,

topla Cedevita od naranče

bolji je izbor, a imamo je i

u zbornici.

Profesorica matematike, koju

stvarno poštujem i cijenim,

genijalna je. U svakom

smislu.

Još jednom ako vas

vidim da pušite u školskom dvorištu,

reć’ ću vas razrednici!!!

To znaju svi već, ne samo ona, no

zanimljiva je činjenica

da joj svaki sat viri crveni Marlboro

iz ruksaka, torbe, ili kako god

Ona to nazvala. Kraljica ga drži u

džepu od kute. Svi to vidimo, ali ona očito ne.

Legendarna je.

Šta se događa? najčešća je rečenica

na njenom satu. Uz to uvijek je

prisutna i ona Nije dobro!

koja je u dobrih 50% slučajeva

upućena meni.

Ne govori nam za mobitele, valjda

ih ne vidi, a ima genijalne

naočale. Ne govori nam za ponašanje,

a čuje kako muha zuji.

Dobro da ne računa parabolu leta.

Šta joj se događa? iskreno ne znam,

ali uvjerena sam da nije dobro!

 

Sinus, kosinus, tangens i onaj četvrti

 Profesorica se I. stvarno trudi dati

sve od sebe kada se to tiče matematike.

Žao mi je što ju ne mogu čuti

kako izgovara „I šta ćemo sad?

Uzet ćemo digitron i izračunat!“

Ali ipak ju čujem u glavi. Digitron

je sveta stvar kada su u pitanju sinus,

kosinus, tangens koji uvijek

pogrešno napišem te onaj

četvrti koje mu je ime

kompliciranije od mog života.

A život mi je stvarno kompliciran.

Profesorica I. tvrdi da je matematika

jednostavna. Njoj je i kvantna fizika lagana.

I jednostavna. Jednom je rekla, valjda

slučajno ili zabunom, na matematici

da se „moramo naučiti izražavati

u skladu s fizikom“, da „nije to haiku

poezija“. Ne razumijem ja ni matematiku

ni nju, a ni onaj četvrti uz sinusa,

kosinusa i tangensa.

 

GE(J)OGRAFIJA

 

 Karta

Jako me veseli i uveseljava činjenica

da kartografi nisu precizni.

Pokušavam se i ja tako izvući

na ispitivanju. Ne ide.

Ja moram znati gdje se nalazi Spačva ili Kamčatka,

a netko je nacrtao Grenland veći od Australije.

Kažu da je to teško

precizno nacrtati.

I meni je teško

precizno naći x pojam, pa

me opet nitko

ništa ne pita.

Karta mi je najdraži dio

ispitivanja. Tu se malo

više okuražim jer

ju poznam predobro.

Bolje nego vlastiti ormar.

Jer, kada je na karti nešto

nacrtano, to se neće izgubiti.

I uvijek je sve na istom mjestu,

složeno. Osim BiH za koju smatram da bi,

kada bi se sve planine izravnale,

bila veća od Rusije. Moj je ormar drugačiji.

Nit’ grba, nit’ bora, samo jedna ogromna planina

velikog ničega što zauzima prijekopotreban

prostor za nešto drugo. Isto je tako s

kartama u ormaru.

 

Radni listići/papiri

Stvarno ne kužim profesoricu.

Ima na tone papira uza se,

i uvijek nađe proklete

izlazne ili ulazne kartice,

nema im nikada kraja.

Postalo mi je više prenaporno.

No, ipak nju to uveseljava.

Možda ima pritajno zadovoljstvo

kada mi ne znamo nešto, a

ona bude tako samouvjerena da je

dobro objasnila lekciju te da smo mi krivi

jer smo loše napisali.

Papiri za fascikl noćna

su mora prava. Tako ih je puno,

tako mi prave nered, tako mi…

Tako mi sve, mrzim ih, tako mi…

Tako me prokleto živciraju da bih

i njih i profesoricu rastrgala do

minimalne veličine.

 

POVIJEST

 Radimo, a ne radimo?

Povijest mi je jedan od dražih

predmeta. Ispričavam se, bila

je. Naime, netko se drži one

„Ajmo spastit’ što se spasit’ da“,

a netko one obrnute. Profesor se

M. drži, očito je odavna, ove druge.

Nit’ on što radi, a ni mi isto tako.

Prvi se sat nije ni pojavio.

(Minuta šutnje za ovo.)

Uz sve svoje „obaveze“ koje „ima“,

valjda nije stigao malo preletjeti preko

hrvatske gramatike i pravopisa.

„Da li…; pošto je prošlo…“, samo su neke

od riječi od kojih mi odumre živčana stanica u

mozgu. Inače nisam jezični policajac,

ali kada dijete poznaje

jezik bolje od profesora,

žalosno mi bude, i tužno se

osjećam. Rekla bi Razrednica

da sam „GRAMMAR NAZI“ ili kako

li se već zove onaj dobri momčić

u uniformi.

A stvarno ne radimo ništa. Ili pak jesmo?

Sjetih se! Jesmo! Ne radimo ap(a)solutno ništa.

Jedini je razlog zašto sada volim povijest taj

da u povijesnim filmovima ima dobrih

mravojeda. Sve ostalo

pada u vodu.

 

Da li?

 Sa svojih skromnih 15

godina smatram da dobro

poznajem gramatiku

našeg

Jezika.

No, profesor se M. ne može ni u kojem slučaju

poistovijetiti sa mnom.

Da li je jedna od onih riječi od koje mi

pukne žilica u mozgu. Jedna stanica odumre.

Ocjenjuje na eseje, a ne zna osnovna

pravila jezika?

Kad bolje razmislim, možda nije

do njega. Da, do mene je sigurno.

Do mene koja izgubim svaki prokleti

natječaj koji mi je postao

sve samo ne zabava kao i prije.

Zapravo mi i nije nikada predstavljao nešto

specijalno i nešto jako cool.

Analizirajući svo gradivo godine,

shvatim da mi knjigu očito lektorira

profesor.

Jako tužno.

  

FIZIKA

 Bolja je od matematike

 Matematika je glupa znanost. Za

to ti ne treba pomoć profesorice I. koja

svaki put sa sretnim glasom prozove nekoga,

a to sam uvijek ja, jer eto, može joj se, da „riješim

zadatak, naravno, uz njenu pomoć.“

Naprotiv, na matematici me pošalje

natrag u klupu jer ne znam što

je kvadrat razlike. Ne razlikujem to

i razliku kvadrata. Isto je! Oboje su kvadrati,

ali ona želi da je sve k’o po špagi.

S fizikom me ne maltretira toliko.

Riješim zadatak i kaže samo

dobro. Po prirodi je pričljiva osoba,

ali valjda ne želi reći bravo

da se ne okuražim. Ne razumijem ju

ponekad, ili gotovo uvijek.

Za fiziku postoji par osnovnih

formula, tablica SI sustava i ćao.

Matematika je komplikacija teška.

Jedina tablica koja mi zadava probleme,

svaka je tablica. Osim one množenja

i korijena do 20. Ostatak je stravičan.

Ne želim pamtiti silne brojeve koje i

digitron zna. Da me profesorica čuje,

sigurno bi me ubila jer mi to uvijek govori.

Dobijem 2 i 3 iz testa, ali ona nije zadovoljna time

te joj vidim u očima

kako sprema plan za sabotažu.

Jednom joj je čak

i upalilo.

Kada me poslala po krede, vratila sam

se s polomljenom tetivom,

a da situacija bude gora,

sutra sam imala natjecanje iz fizike.

Toliko o tome koliko su

joj matematike i fizika

jednako drage.

Profesorica me sabotirala,

nisu ni Vlada ni Srbi, a ni

Masoni.

 

Horizontalni i vertikalni hitac

 Proklet bio. I jedan i drugi.

Prije horizontalni jer je

gluplji i zahtjevniji.

Retardiran je. A profesorica se toliko

uživila u svoju ulogu da je gotovo

punih 20 minuta bacala

stvari u zrak i prema naprijed.

Isprljala je pod kredom.

Još mi je moćnija bila situacija kada

je užetom za naočale zavezala kredu

i demonstrirala centripetalnu silu.

Nezamjenjiva je! Iako me kroz par navrata

pitala „Šta ti se događa?!“

Ja sam umirala od smijeha na njen

odgovor na svoje pitanje „Nije dobro!“

I nije bilo dobro, dobila sam dovoljan,

a samo zbog horizontalnog hica vrata

koja su mi polomila tetivu.

Planski odrađuje lekcije,

imam osjećaj.

Znam.

Uvjerena sam.

LATINAE JEZIK

 A tako ga želim studirati!

Nadam se da Grgur Ninski uistinu

ispunjava želje. Jer ne želim

pasti latinski. Ja njega tako volim.

On mene ne. nije to ljubav

kakvu sam očekivala.

Kada već ne može to biti B.,

zašto i latinski otkazuje

ljubav? Ne znam u čemu

je problem.

U meni? Nije. Problem je

u određenom dijelu mene.

Moja glava. My head ili kako god

nazvali to nešto što mi stoji na

ramenima i ima kosu.

Danas sam službeno dobila ne znam ni

ja kojeg asa više. Nakon tri prestala sam brojati.

Čujem da Grgur ispunjava

želje, pa samim time vjerujem

da će pronaći vremena

i za mene i ispuniti

mi želju.

  

Dovoljno je dovoljno

 Da se razumijemo na prvu,

latinski mi je stvarno bio quid?

I sa dvojkom je bilo moje zadovoljstvo

na jaaaako visokoj razini.

Profesorici se to ne sviđa.

Ona bi tri, najmanje.

I ja bih B. pa opet ništa.

Svaki sat dobijem jedan,

kolekcionarka sam.

Mrzim sve vrste deklinacija.

Od a do žnj, ali moram znati

sve proklete nastavke.

I to još za svaki rod.

To je za dva, a meni ta dvojka tako

treba. Više od kisika.

Svatko je nečim nezadovoljan,

a ja sam i više no zadovoljna s dovoljnim.

ITALI(J)ANO CHE?

 Buongiorno, sono Milky.

 Nije mi dobar dan.

I nisam Milky svima.

Milky samo za osobe koje

imaju posebno mjesto u srcu,

isto kao i Perka,

no Perka je zasebna priča.

Za ostale Mia što znači moja.

Uvjerena sam da majka

i dalje ne zna da mia znači

moja, ili je zapamtila

nakon silnog pranja šalice s imenom.

I Milky je uvjerena

da ne zna talijanski.

Možda nešto malo, ono sitno nešto.

Zna samo osnove, i

malo još nešto.

Glavno da zna tablicu padeža.

I pasato prosimo, koji se uopće

ne piše ovako, ali ok.

Talijanski stvarno

volim jer je tako nekako

fluidan jezik. Jednostavan.

Oduvijek sam htjela

malo odmora od

engleskoga. Ali talijanski

me više umorio.

I tu berem jedinice

kao i kapulu iz vrta.

Samo berem pa poslije plačem.

Divno.

Znam sastaviti najosnovniju

rečenicu, upjeh, haha.

Odlučila sam da ću

na ljeto pokušati

naučiti cijelu godinu

što je nemoguće, ali barem ću

znati pozdraviti ljude i reći

da sam M.

LIKOVNA UMJETNOST

 

Nije da ju mrzim, nego je nepodnosim!

Predmet likovna umjetnost za

mene je sve samo ne umjetnost.

Tako je dosadna i

nepodnošljiva da to

nisu istine.

Konstantno radim

prikaz čovjeka kroz ljudsku

povijest, a i dalje ne

kužim zašto su ljudi imali

potrebe na različite načine prikazivati

ljudsko tijelo.

Zar je stvarno to bilo potrebno?

Smatram da

je uvijek ljepše

kada je nešto drugačije.

A mene to tako životno

ne zanima, a moram čekati

kada će zvono napokon

odzvoniti i kada će profesor reći

„Zdravi i veseli bili!“

  

Token

Nakon tri minute dubokog i šugavog

lažnog ispričavanja kako kasnim

Na sat, budem još više ponašanja prgavog,

a e-Dnevik puni se ocjenama krasnim.

Dobijem isto tako zadatak pročitati brojeve

Sa tokena koji su manji od budućnosti moje.

Draže bi mi bilo upustiti se u pčelinje rojeve

Te znam da mi ocjene uspjeh na kraju kroje.

Tako mrzim token sa brojevnom kombinacijom.

Nadam se da ću jednom dobiti pet, onom mojojm dominacijom.

I profesor upisuje, i briše

I mišem po stolu kliže,

Dok je internet spor i kao puž gmiže,

Ovaj je ocjenama mojim sve je bliže,

Dok sam u nadi toj,

I istom uvjerenju,

Čitam s tokena broj po broj,

I nadam se nekom povjerenju.

BI(J)OLOGIJA

 Polomljenost

S polomljenim prstom, pišući

test koji nije imao nikakvih veza,

a ni ja nisam imala veze s njim.

Postavljala sam milijun teza,

borila sam se dosta dugo s tim,

i pisala ga plačući.

Nisam odustala, nisam.

Svako me pitanje šokiralo sve više i više,

glas u glavi bivao je sve tiše i tiše,

odgovore glupe još i danas smišljam.

Jedan prst, sredanjak desni,

ponašanje mi još više bjesni,

as mi se smiješi.

Isto kao i profesorica koju za mene nije briga,

dva mi stvarno triba.

Ni odgodu mi ponudila nije,

neki se vrag u njoj sigurno krije.

Jako joj je zabavno bilo gledati me u boli,

i kako ju za dva molim.

S polomljenim prstom,

i testom bez znanja,

Pprofesorica je i dalje veselog stanja.

A ja ću dobiti asa, iako sam

pisala polomljena.

KEMIJA

Kemija

Znanost samo nekih slova,

kad i razmislim malo bolje,

baš me briga koji je simbol olova.

Za samo slušanje nje, meni odmah život nema volje!

Samo se spominju neke energije ionizacije,

gore i mrže mi je to nego one sve faktorizacije.

Pa se spominju i pusti neki atomi,

negativni elektroni,

i pozitivni protoni,

strašno, Bože me oslobodi!

Svi su atomi u nekom kao oktetu,

kažu da je vodik iznimka, pa je u dubletu.

A valencije su tek mora noćna prava,

od samog pogleda na periodni, mene zaboli glava.

kad imaš dobrog profesora,

kemija možda i zabavna može biti,

a ako i radiš pokuse,

valja neke kemikalije od Sunca skriti.

Kemija je sve samo ne normalna,

puno slova i puno brojeva,

koji nemaju veze s vezom,

a nekakve veze ipak postoje?

 

(Ne)obična kemija

 Volim silnu kemiju, ali samo s

određenom profesoricom.

Ova prva mi nije toliko

ili kad bolje razmislim,

nije mi ni dobra i draga,

jer sam joj „malena“.

Genijalno, s visinom od 170 cm ja sam malena.

Odlično! Što bi bilo da sam metar i prašina s

ormara?! Bolje da i ne pomišljam.

S drugom profesoricom skompala sam se genijalno.

Obožavam je, naprosto je legendarna.

Jedini je problemčić što

Joj kasne titlovi, ali i na to

smo se navikli. Kemija je napokon postala

zabavna i više nije naporna kao i prije.

Sreća moja!

Iako mi Lewisovi simboli užasno

idu na živce,

Profesorica je i to upakirala u

nešto nalik nečem lijepom.

Zabavno nam je. I to itekako

zabavno. S forama koje su

preoriginalne i neponovljive,

kemija više nisu ni

brojevi, ni Lewis ni

slova. Kemija je nešto

najbolje što mi se dogodilo.

Volim ju, ne znam je li i ona mene.

Ako nije profesorica će srediti koji

elektrončić sa strane.

TJELESNI

 TZK

S profesorom E. kliknuli smo svi na prvu.

Stvarno je dobar.

Na tjelesnom većinom radimo što želimo,

ali kada on dirigira,

nije dobro!

Imam upalu mišića do idućeg sata za tjedan dana,

pa se opet vrati. I tako u krug.

Stvarno nekad previše traži.

A trud, moram priznati, pošteno nagradi.

Trčimo na igralištu, asfaltnom,

momentalno bih se ubila kiselinom astatnom.

Muka mi je od sprinteva,

radije bih popravljla 10 printera,

i od čučnjeva mi je muka,

a od sklekova boli me ruka.

Tjelesni je zabavan,

ali ne u ovom svijetu,

trčim kao da hvatam nekakvu metu,

bar imam sreće jer je teren još ravan.

GLAZBENA UMJETNOST

 Glas+ba=glazba

Glazbeni je zapravo jako

moćan i snažan predmet.

Pogotovo ako ti je profesor B.

Silno je zabavno slušati sve

što se odvija u učionici.

Nikad višak informacija ne ide

izvan nje.

Genijalna je ideja rješavanje matematičkih

zadatka i učenje latinskoga.

Silno me veseli (smijeh, smijeh, smijeh).

Predmet je relativno lagan, no

ponekad zna biti tako kompliciran da

je to nepojmljivo.

Profesor B. do maksimale olakša.

Svaka mu čast. I na silnim uspjesima

mu skidam kapu.

Profesor će pričati o povijesti glazbe i glazbala,

najboljim krafnama iz „Mrvu slađe“,

a ja ću misliti je li glazba nastala

jednačenjem po zvučnosti ili po

mjestu tvorbe.

  

V

J   E   R   O

A

U

K

 

Nauk o vjeri ili vjera o nauku?

 Iskreno govoreći, svih 9

godina koje sam provela

i koje i dalje provodim,

radim stalno jednu

te istu stvar.

Bog, Biblija, Isus, Crkva.

Samo oko toga se sve vrti.

I zašto uopće ime vjeronauk?

Ima denotativno, ali i zbunjujuće

značenje? Takve se stvari događaju i u

knjigama iz kojih radim.

Komplicirano se još

više iskompliciralo.

 

Djevojčica

 Nekada mi je bilo simpatično kada

bi mi ljudi rekli da sam djevojčica.

Vuklo me na nešto veselo,

mlado,

zaigrano.

Valjda sam to prestala biti

u srednjoj školi. Neki me oslovljavaju

s „cura“, što mi je draže jer se

osjećam starije i kao da

imam nekakvu ulogu u društvu.

Ponekad mi nedostaje to „djevojčice“,

ta srž riječi, bit.

Uvijek sam bila i uvijek

ću biti zaigrana.

Vesela.

Mlada možda.

Uvijek ću biti dobre voljice,

pozitivnih misli, i

misliti kako je lijepo

biti netko kome je zabranjeno

puno stvari, a ipak smije sve.

ZAGREB

Život u Zagrebu

Planiram završiti fakultet gore već dugo,

a znam da će mi biti teško.

Ako dođem u pekarnicu

i zamolim

Tetu prodavačicu

Vrličku pogaču za koju

možda

nikad

i nije čula,

Izbacit će me iz pekarnice

i reći:

„Vrak te jebi, mala! Nismo mi

restoran pa da

dobiješ

kaj želiš!“

Da, nisu restoran, a

Ja samo želim tu pogaču, više no išta.

Dobro, ne utakmice Dinama i Hajduka na Praznimiru.

Znam da će Hajduka opet pokrasti

jer, snaga je Dinama 4 suca, a

Hajduka Torcida + svi ostali.

I još više.

Tudor će još više

izludjeti, a Razrednica

će na portalu pisati da je

Posavec

najbolji igrač Bijelih iako i on

biva lošijim.

No, kad se vratim doma, ljuta

i bijesna, ogorčena svime,

i kad mi Lucija bude govorila:

„Pa dobro, kaj je?

Izgubil’, izgubil’. Za kaj se furd dereš!?“

naljutit ću se opako i na nju.

Ona ne razumije.

Mrzim taj „kaj ne?“, a

nikada ne upotrebljavaju

„Kaj da?“

Zašto to ne postoji, hoću reći,

„za kaj to ne postoji?“

Navratim nakon predavanja u

obližnji bir… kafić.

Stara ekipa uvijek pije, mladi

„bacaju“ tikete.

A

ja?

Ja sjedim u kutu, u polumraku,

uz (toplu!) Cedevitu i Slobodnu u

rukama prelistavajući

hajdučke vijesti.

 

Hajduk

Dosta dugo razmišljam o fakultetu.

A i dalje ne znam koliko je pametno ostaviti njega.

Napustiti ga samo zbog obrazovanja.

A toliko mi znači.

Toliko ga volim i tako ga

Žarko želim gledati i bodriti svaki drugi vikend.

Hoću li moći? Iskreno,

Ne znam.

Znam samo da s Istoka, Zapada i Sjevera

Ori se pisma najsvetija.

A on mi je i jedini drug.

Priko svita ciloga,

Uvik nosin u srcu

Našu pismu hajdučku.

Teško mi je ostaviti ga,

Napustiti, iako je On uvijek tu.

On je moja „Ljubav koja ne može proć’ “.  

On je ljubav s kojom se rodimo,

Koja ne prestaje,

Život ti postane

I ne možeš bez nje.

A ja? Ja volim sve bilo.

Ne mogu napustiti svoju religiju.

Nije fer. Nije pošteno.

Nije humano. Nije normalno.

Ne želim ga napustiti. Ostaviti,

Maknuti se od njega.

Ne mogu. Jače je od mene.

A ni On to nije zaslužio.

Faklutet ću valjda završiti u Splitu,

A Hajduk, njega volim više od sebe.

A ja samo želim na Filozofski u Zagreb

 

Mia Milković, Split

Donirajte Udrugu Mlada pera
Donirajte Udrugu Mlada pera

Odgovori