Mia Milković: Poezija
A JA SAMO ŽELIM NA FILOZOFSKI U ZAGREB!
II. gimnazija
Sam po sebi, naziv mi
nije bio privlačan.
Koja je razlika između I. i II.?
Je li I. bolja? II. je za propalitete?
II. je u puno stvari prva, a I.?
Što je uopće II.?
II. je prva u zboru, u nogometu,
skijanju, LiDraNu.
Prvenstveno je prva po dobrim i
najboljim profesorima. Izlaze
u susret uvijek. Dobro, gotovo uvijek.
Relativno su blagi, ali kada se naljute
više želim da sam mrtva,
nego da sjedim na satu.
Naviknula sam i na to, iako
Neki
iznenađuju iz sata u sat.
Malo je profesora koji
će objasniti neke nedoumice ili
nejasnoće dvaput. Ovi u II. objasne
ih i više od par puta. Sat ide, s
lekcijama kasnimo ohoho,
ali dok svima sve nije jasno,
ne idemo dalje.
Nekada su stvarno naporni,
uhvati ih žuta minuta, ili minuta
bilo koje druge boje. Ipak, sat je ponekad zabavniji,
nego kada su super volje.
Nasmijavaju te do suza gotovo cijeli sat, a
imaju tu moć za rasplakati te
u djeliću sekunde.
Neki te vole, neki ne.
A ti, ti koji te vole, pamtiš.
Doživotno. Zavidiš im na
tolikoj ljubavi koju ti svakodnevno
pružaju. Troše svoje živce, svoju snagu,
umorni su, a opet te vole i nasmiju ti se
kada kažeš nešto što nema veze sa životom.
Vole te. Paze. Uče o životu, a ne u životu.
Trpe sve, ne pokazuju znak umora.
Nikad. Tu su uvijek, a vidiš ih samo
45 minuta u danu. Eventualno
sat i pol ako imaš sreće.
Možda nekad nisu
zadovoljni radom, možda
im dan nije za zezanje,
možda im je dan od jedinica,
opaski, opomena.
Ali jednako te vole i kad su tužni
i kad su sretni. Nekima si možda
samo broj, a zbog tih nekih
nije vrijedno uništavati ostale.
Tu su uvijek.
U srcu zauvijek.
HRV-AT-SKI JE-ZIK
Ironija
Koja je razlika između ironije
i još onih dviju figura. Ah, da! Oksimorona
te paradoksa.
Paradoks – naizgled protuslovna
tvrdnja.
Oksimoron – krajnja suprotnost.
A ironija? Ironija je
mišljenje suprotno od onoga što se govori,
pa koja
je
onda razlika
(?)
Ne razumijem. Sve mi
to naizgled izgleda protuslovno i suprotno, a ujedno
i krajno.
Svašta. Kako si ti pametan!
A misliš da je glup?
Protuslovno, suprotno
ili pak krajno?
Asonanca ili aliteracija?
Ako sona znači glas, zašto
aliteracija ne sadrži to
„sona“? Glupo pitanje ili dubokoumno razmišljanje
u kasne noćne ure?
Prije objedinjenje obje stvari u jednom.
Ali kako prepoznati i razlikovati ih?
Asonancu sam shvatila na način da
ima puno aova u oova, dakle
samoglasnici, a aliteracija
je samo suprotno ili,
naizgled, duže pa
po logici
ima dvadesetpet suglasnika
i
pet samoglasnika.
Prirodna logika ili što?
Jel’ živ, ili pak ne?
Ne volim kada nam materinji
Jezik pada u zaborav.
Jezik je živ, no postoje
neki koji tvrde da nije te
ga i dekliniramo i
držimo za neživo.
Zašto?!
Ne razumijem!
Svi oni, počevši od Ljudevita Gaja,
Ivana Kukuljevića Sakcinskog
koji je 1843. održao prvi govor na
hrvatskom jeziku, pa sve do dana današnjega,
do ljudi koji pišu rječnike jezika ili stilskih figura
kojih ima mnoštvo, što bi
oni rekli?
Ne bi bili baš
oduševljeni
ljudima koji ga uništavaju i
zaboravljaju.
Borili su se dugo godina dok,
napokon, 1847., postaje služben.
To je jezik kakav danas koristimo
ili bolje da kažem, koristili smo.
Žao mi je da to nitko ne shvaća,
žao mi je da nikome nije
do jezika. Netko je napisao knjigu „Jeziku je svejedno“. Jeziku
ne da nije svejedno,
nego nije ni približno
tomu. Naime, Matica hrvatska,
kaže sljedeće:
Nijedan od autora knjige „Jeziku je svejedno“
nije kroatist.
Jedan je anglist,
drugi opći lingvist,
a treći luzitanist (stručnjak za portugalski jezik).
I kako oni mogu pričati
je li našem jeziku
Svejedno ili nije?!
Jezik je živ, isto kao i mi.
Svaki dan se širi, a
svaki dan se i smanjuje.
Ako je suditi izrekom
na mladima svijet ostaje
toplo se nadam da ti neki mladi
i ini dijele moje mišljenje.
Mi trebamo jezik,
a i jezik treba nas.
ENGLE(N)SKI LANGUAGE
A stvarno ga volim
Ima skoro više vremena
mego riječi.
Past ovaj, past onaj,
Future ovaj, future onaj,
Present taj, present ovaj,
neki continuousi (ako se
tako piše). Shvaćam teoriju toga,
praksu manje odnosno nikako.
Ne ide pa ne ide.
Dobro, možda i ponešto je, ali
vremena slabo.
Do mene je, uvjerena sam.
Profesorica je genijalna,
jedva čekam engleski.
Nekad se toliko zanesem(o) da ni ne
shvatim(o) da je sat, a ne kava.
Stekli smo i spoznali puno novih/starih stvari,
Profesorica olakša maksimalno. Zahvalna sam joj,
a vjerujem i razred, beskrajno na tome.
Nekad me i nasmije i natjera pričati na engleski.
Mrzim to. Mislim da me prokužila
i da joj je to način da me ušutka
jer ja ne pričam engleski,
točnije jesam, ali sama sa sobom. Tad mi je i
najlakše jer znam da neću pogriješiti
i da me nikto neće ispravljati.
Nisam fan općenito stranih
jezika jer smatram da se
Hrvatski tako izbacuje iz svakodnevnoga govora,
a više upotrebljava engleski npr.
Ne znam tko još govori, odnosno piše, usput.
btw prešlo je svima u naviku.
Zaluta i meni.
Ne volim ga upotrebljavati
baš zbog toga, a
stvarno ga volim.
In English!
Tako mrzim tu rečenicu
koju mi profesorica B.
izgovori toliko puta.
Čim čujem „in“ znam da
nastavak ide „English“.
Katkad se zapričam
na satu, no samim time
i zaboravim da zapravo trebam
pričati na engleskome.
A to ne volim.
Griješim vremena
da to nisu istine.
A i zaboravim kako reći
nešto jer od silne brzine
mozak blokira.
Mozak nam općenito na trenutke
zablokira na engleskom.
Pravi je primjer igra u kojoj
je zadana riječ bila lettuce,
a V. je kao asocijaciju na to
rekao „big, long, thin…“ na što
smo profesoricu B. vidjeli
u izdanju kao nikada do sada.
Kada smo shvatili na što je ona
mislila, ili smo mi mislili da je ona
mislila, prasnuli smo u smijeh
kakav se nikad nije u razredu
dogodio. A nije trebalo
reći „in English“ da bi
shvatili. Profesorica
je i bez engleskog objasnila sve.
Zoom
Ujedno i najbolja
i najgora stvar u online
nastavi. Naime, sreća moja
pa sam ga imala samo iz engleskoga.
Bilo je tako genijalno na tim
satovima. Žao mi je što nismo počeli ranije.
Ne mislim ranije kao sate,
već kao datume.
Kad smo već kod
sati, nijednom se nije
dogodilo da sam ja uspjela
ručati ili bolje rečeno
doručkovati jer bih se budila
do 10 minuta prije samog poziva.
Pozivi su bili genijalni, a najdraži
mi je dio bio
pričanje na hrvatskom. Tu
sam se redovito uključivala.
Tih je djelova bilo malo.
Ali pamtim ih. Uvijek smo imali
nekakva pitanja na kraju, a
moje bi jedino, da sam
ga postavljala, bilo
„Jel mogu ja ić ist?“
Nijedan Zoom nije prošao,
a da ja nisam umirala,
od gladi. Samo da bi
„bila“ na satu.
M
A
T E M A T I
K
A
Jednadžbe s apsolutnim vrijednostima
Ako je x<0, jednadžba ima
negativno rješenje,
pa zar nije isti postupak sa svima?
Zašto? Bolje se fokusirati na pravog postupka donošenje.
Ako je x>0, rješenje je pozitivno,
opet se to raščlanjuje na više slučaja,
na rok drugi idem definitivno.
Bez klime i bez gutljaja hladne vode,
majica se lako iscijediti može,
Sjedim u (m)učionici gdje se ne zna što je zrak,
dok se mislim ide li veće ili manje znak.
Pitagorin poučak
Pitagora, čovjek koji mi je život
svojim poučcima, iako znam
samo jedan.
c2 = a2 + b2
Zašto, pobogu? Zašto?!
Zar nije dosta
pluseva u formuli pa
si uveo sad i kvadrate i korijenje?
Bilo ti je dosadno?
A kud baš korijen? Kvadrat razumijem donekle, ali
zašto korijen? Učinio si ljubav prema povrću
koje trebam jesti u izobilju, nečim
čemu ne želim prismrdjeti?
Uništio si
Me u svakom smislu,
spuštaš mi prosjek, zbog tebe idem na
drugi rok.
Trigonometrija
T-
ako
zbunjujuć
pojam. Sastavljena
je riječ po mojoj logici od
riječi tri, gono i metrija. Za tri
znam definiciju, broj; gono kao prvi
dio u rečenici označava ono što se odnosi
na spolno, rasplodno; a metrija neku dekadsku
jedinicu, valjda za duljinu. I kakve onda to ima veze
s ikakvim odnosom kutova i stranica? Kako? Nije mi jasno
i nema ni nikakve logike. Zar bi to po logici trebalo značiti, tri
spolne/rasplodne duljine? Tako je logično, ali kako doći do kutova?
A stranica? Ako je duljina, lako je za stranice, ali ako je za kutove, što onda?
Što ako je sve spojeno u jednu jedinstvenu dužinu? Logike nema nigdje, a ipak
je tu? Trebam se domoći normalnog i jednostavnog obrazloženja naziva trigonometrija?
Kalkulator
Nije mi baš drag taj
naziv kalkulator. Kao da
nešto kalkulira. S druge pak strane,
digitron mi vuče na
nešto što dirigira.
Moja profesorica matematike
na satovima je govorila digitron,
no u doba online nastave,
prešaltala se na kalkulator.
Kalkulator je praktički matematika.
Ima sve operacije, a ako
nema on, ima Photomath.
Matematika praktički onda i
nije znanost
ako digitron sve to izračuna.
Pa zašto ju onda „učimo“
i primjenjujemo te trošimo
kvadratićaste listove
izlizanih i požutjelih
bilježnica, ako nam
je digitron nadohvat ruke?
Šta se događa?
Garant nije dobro!
Najčešće su rečenice mojih profesora
one u kojima upozoravaju druge.
Spremi mobitel! Nisi na
kavi! ‘Oćeš kavu da ti
donesen?!
Tako bi mi nekada ta
kava dobro došla,
ili kad bolje razmislim,
topla Cedevita od naranče
bolji je izbor, a imamo je i
u zbornici.
Profesorica matematike, koju
stvarno poštujem i cijenim,
genijalna je. U svakom
smislu.
Još jednom ako vas
vidim da pušite u školskom dvorištu,
reć’ ću vas razrednici!!!
To znaju svi već, ne samo ona, no
zanimljiva je činjenica
da joj svaki sat viri crveni Marlboro
iz ruksaka, torbe, ili kako god
Ona to nazvala. Kraljica ga drži u
džepu od kute. Svi to vidimo, ali ona očito ne.
Legendarna je.
Šta se događa? najčešća je rečenica
na njenom satu. Uz to uvijek je
prisutna i ona Nije dobro!
koja je u dobrih 50% slučajeva
upućena meni.
Ne govori nam za mobitele, valjda
ih ne vidi, a ima genijalne
naočale. Ne govori nam za ponašanje,
a čuje kako muha zuji.
Dobro da ne računa parabolu leta.
Šta joj se događa? iskreno ne znam,
ali uvjerena sam da nije dobro!
Sinus, kosinus, tangens i onaj četvrti
Profesorica se I. stvarno trudi dati
sve od sebe kada se to tiče matematike.
Žao mi je što ju ne mogu čuti
kako izgovara „I šta ćemo sad?
Uzet ćemo digitron i izračunat!“
Ali ipak ju čujem u glavi. Digitron
je sveta stvar kada su u pitanju sinus,
kosinus, tangens koji uvijek
pogrešno napišem te onaj
četvrti koje mu je ime
kompliciranije od mog života.
A život mi je stvarno kompliciran.
Profesorica I. tvrdi da je matematika
jednostavna. Njoj je i kvantna fizika lagana.
I jednostavna. Jednom je rekla, valjda
slučajno ili zabunom, na matematici
da se „moramo naučiti izražavati
u skladu s fizikom“, da „nije to haiku
poezija“. Ne razumijem ja ni matematiku
ni nju, a ni onaj četvrti uz sinusa,
kosinusa i tangensa.
GE(J)OGRAFIJA
Karta
Jako me veseli i uveseljava činjenica
da kartografi nisu precizni.
Pokušavam se i ja tako izvući
na ispitivanju. Ne ide.
Ja moram znati gdje se nalazi Spačva ili Kamčatka,
a netko je nacrtao Grenland veći od Australije.
Kažu da je to teško
precizno nacrtati.
I meni je teško
precizno naći x pojam, pa
me opet nitko
ništa ne pita.
Karta mi je najdraži dio
ispitivanja. Tu se malo
više okuražim jer
ju poznam predobro.
Bolje nego vlastiti ormar.
Jer, kada je na karti nešto
nacrtano, to se neće izgubiti.
I uvijek je sve na istom mjestu,
složeno. Osim BiH za koju smatram da bi,
kada bi se sve planine izravnale,
bila veća od Rusije. Moj je ormar drugačiji.
Nit’ grba, nit’ bora, samo jedna ogromna planina
velikog ničega što zauzima prijekopotreban
prostor za nešto drugo. Isto je tako s
kartama u ormaru.
Radni listići/papiri
Stvarno ne kužim profesoricu.
Ima na tone papira uza se,
i uvijek nađe proklete
izlazne ili ulazne kartice,
nema im nikada kraja.
Postalo mi je više prenaporno.
No, ipak nju to uveseljava.
Možda ima pritajno zadovoljstvo
kada mi ne znamo nešto, a
ona bude tako samouvjerena da je
dobro objasnila lekciju te da smo mi krivi
jer smo loše napisali.
Papiri za fascikl noćna
su mora prava. Tako ih je puno,
tako mi prave nered, tako mi…
Tako mi sve, mrzim ih, tako mi…
Tako me prokleto živciraju da bih
i njih i profesoricu rastrgala do
minimalne veličine.
POVIJEST
Radimo, a ne radimo?
Povijest mi je jedan od dražih
predmeta. Ispričavam se, bila
je. Naime, netko se drži one
„Ajmo spastit’ što se spasit’ da“,
a netko one obrnute. Profesor se
M. drži, očito je odavna, ove druge.
Nit’ on što radi, a ni mi isto tako.
Prvi se sat nije ni pojavio.
(Minuta šutnje za ovo.)
Uz sve svoje „obaveze“ koje „ima“,
valjda nije stigao malo preletjeti preko
hrvatske gramatike i pravopisa.
„Da li…; pošto je prošlo…“, samo su neke
od riječi od kojih mi odumre živčana stanica u
mozgu. Inače nisam jezični policajac,
ali kada dijete poznaje
jezik bolje od profesora,
žalosno mi bude, i tužno se
osjećam. Rekla bi Razrednica
da sam „GRAMMAR NAZI“ ili kako
li se već zove onaj dobri momčić
u uniformi.
A stvarno ne radimo ništa. Ili pak jesmo?
Sjetih se! Jesmo! Ne radimo ap(a)solutno ništa.
Jedini je razlog zašto sada volim povijest taj
da u povijesnim filmovima ima dobrih
mravojeda. Sve ostalo
pada u vodu.
Da li?
Sa svojih skromnih 15
godina smatram da dobro
poznajem gramatiku
našeg
Jezika.
No, profesor se M. ne može ni u kojem slučaju
poistovijetiti sa mnom.
Da li je jedna od onih riječi od koje mi
pukne žilica u mozgu. Jedna stanica odumre.
Ocjenjuje na eseje, a ne zna osnovna
pravila jezika?
Kad bolje razmislim, možda nije
do njega. Da, do mene je sigurno.
Do mene koja izgubim svaki prokleti
natječaj koji mi je postao
sve samo ne zabava kao i prije.
Zapravo mi i nije nikada predstavljao nešto
specijalno i nešto jako cool.
Analizirajući svo gradivo godine,
shvatim da mi knjigu očito lektorira
profesor.
Jako tužno.
FIZIKA
Bolja je od matematike
Matematika je glupa znanost. Za
to ti ne treba pomoć profesorice I. koja
svaki put sa sretnim glasom prozove nekoga,
a to sam uvijek ja, jer eto, može joj se, da „riješim
zadatak, naravno, uz njenu pomoć.“
Naprotiv, na matematici me pošalje
natrag u klupu jer ne znam što
je kvadrat razlike. Ne razlikujem to
i razliku kvadrata. Isto je! Oboje su kvadrati,
ali ona želi da je sve k’o po špagi.
S fizikom me ne maltretira toliko.
Riješim zadatak i kaže samo
dobro. Po prirodi je pričljiva osoba,
ali valjda ne želi reći bravo
da se ne okuražim. Ne razumijem ju
ponekad, ili gotovo uvijek.
Za fiziku postoji par osnovnih
formula, tablica SI sustava i ćao.
Matematika je komplikacija teška.
Jedina tablica koja mi zadava probleme,
svaka je tablica. Osim one množenja
i korijena do 20. Ostatak je stravičan.
Ne želim pamtiti silne brojeve koje i
digitron zna. Da me profesorica čuje,
sigurno bi me ubila jer mi to uvijek govori.
Dobijem 2 i 3 iz testa, ali ona nije zadovoljna time
te joj vidim u očima
kako sprema plan za sabotažu.
Jednom joj je čak
i upalilo.
Kada me poslala po krede, vratila sam
se s polomljenom tetivom,
a da situacija bude gora,
sutra sam imala natjecanje iz fizike.
Toliko o tome koliko su
joj matematike i fizika
jednako drage.
Profesorica me sabotirala,
nisu ni Vlada ni Srbi, a ni
Masoni.
Horizontalni i vertikalni hitac
Proklet bio. I jedan i drugi.
Prije horizontalni jer je
gluplji i zahtjevniji.
Retardiran je. A profesorica se toliko
uživila u svoju ulogu da je gotovo
punih 20 minuta bacala
stvari u zrak i prema naprijed.
Isprljala je pod kredom.
Još mi je moćnija bila situacija kada
je užetom za naočale zavezala kredu
i demonstrirala centripetalnu silu.
Nezamjenjiva je! Iako me kroz par navrata
pitala „Šta ti se događa?!“
Ja sam umirala od smijeha na njen
odgovor na svoje pitanje „Nije dobro!“
I nije bilo dobro, dobila sam dovoljan,
a samo zbog horizontalnog hica vrata
koja su mi polomila tetivu.
Planski odrađuje lekcije,
imam osjećaj.
Znam.
Uvjerena sam.
LATINAE JEZIK
A tako ga želim studirati!
Nadam se da Grgur Ninski uistinu
ispunjava želje. Jer ne želim
pasti latinski. Ja njega tako volim.
On mene ne. nije to ljubav
kakvu sam očekivala.
Kada već ne može to biti B.,
zašto i latinski otkazuje
ljubav? Ne znam u čemu
je problem.
U meni? Nije. Problem je
u određenom dijelu mene.
Moja glava. My head ili kako god
nazvali to nešto što mi stoji na
ramenima i ima kosu.
Danas sam službeno dobila ne znam ni
ja kojeg asa više. Nakon tri prestala sam brojati.
Čujem da Grgur ispunjava
želje, pa samim time vjerujem
da će pronaći vremena
i za mene i ispuniti
mi želju.
Dovoljno je dovoljno
Da se razumijemo na prvu,
latinski mi je stvarno bio quid?
I sa dvojkom je bilo moje zadovoljstvo
na jaaaako visokoj razini.
Profesorici se to ne sviđa.
Ona bi tri, najmanje.
I ja bih B. pa opet ništa.
Svaki sat dobijem jedan,
kolekcionarka sam.
Mrzim sve vrste deklinacija.
Od a do žnj, ali moram znati
sve proklete nastavke.
I to još za svaki rod.
To je za dva, a meni ta dvojka tako
treba. Više od kisika.
Svatko je nečim nezadovoljan,
a ja sam i više no zadovoljna s dovoljnim.
ITALI(J)ANO CHE?
Buongiorno, sono Milky.
Nije mi dobar dan.
I nisam Milky svima.
Milky samo za osobe koje
imaju posebno mjesto u srcu,
isto kao i Perka,
no Perka je zasebna priča.
Za ostale Mia što znači moja.
Uvjerena sam da majka
i dalje ne zna da mia znači
moja, ili je zapamtila
nakon silnog pranja šalice s imenom.
I Milky je uvjerena
da ne zna talijanski.
Možda nešto malo, ono sitno nešto.
Zna samo osnove, i
malo još nešto.
Glavno da zna tablicu padeža.
I pasato prosimo, koji se uopće
ne piše ovako, ali ok.
Talijanski stvarno
volim jer je tako nekako
fluidan jezik. Jednostavan.
Oduvijek sam htjela
malo odmora od
engleskoga. Ali talijanski
me više umorio.
I tu berem jedinice
kao i kapulu iz vrta.
Samo berem pa poslije plačem.
Divno.
Znam sastaviti najosnovniju
rečenicu, upjeh, haha.
Odlučila sam da ću
na ljeto pokušati
naučiti cijelu godinu
što je nemoguće, ali barem ću
znati pozdraviti ljude i reći
da sam M.
LIKOVNA UMJETNOST
Nije da ju mrzim, nego je nepodnosim!
Predmet likovna umjetnost za
mene je sve samo ne umjetnost.
Tako je dosadna i
nepodnošljiva da to
nisu istine.
Konstantno radim
prikaz čovjeka kroz ljudsku
povijest, a i dalje ne
kužim zašto su ljudi imali
potrebe na različite načine prikazivati
ljudsko tijelo.
Zar je stvarno to bilo potrebno?
Smatram da
je uvijek ljepše
kada je nešto drugačije.
A mene to tako životno
ne zanima, a moram čekati
kada će zvono napokon
odzvoniti i kada će profesor reći
„Zdravi i veseli bili!“
Token
Nakon tri minute dubokog i šugavog
lažnog ispričavanja kako kasnim
Na sat, budem još više ponašanja prgavog,
a e-Dnevik puni se ocjenama krasnim.
Dobijem isto tako zadatak pročitati brojeve
Sa tokena koji su manji od budućnosti moje.
Draže bi mi bilo upustiti se u pčelinje rojeve
Te znam da mi ocjene uspjeh na kraju kroje.
Tako mrzim token sa brojevnom kombinacijom.
Nadam se da ću jednom dobiti pet, onom mojojm dominacijom.
I profesor upisuje, i briše
I mišem po stolu kliže,
Dok je internet spor i kao puž gmiže,
Ovaj je ocjenama mojim sve je bliže,
Dok sam u nadi toj,
I istom uvjerenju,
Čitam s tokena broj po broj,
I nadam se nekom povjerenju.
BI(J)OLOGIJA
Polomljenost
S polomljenim prstom, pišući
test koji nije imao nikakvih veza,
a ni ja nisam imala veze s njim.
Postavljala sam milijun teza,
borila sam se dosta dugo s tim,
i pisala ga plačući.
Nisam odustala, nisam.
Svako me pitanje šokiralo sve više i više,
glas u glavi bivao je sve tiše i tiše,
odgovore glupe još i danas smišljam.
Jedan prst, sredanjak desni,
ponašanje mi još više bjesni,
as mi se smiješi.
Isto kao i profesorica koju za mene nije briga,
dva mi stvarno triba.
Ni odgodu mi ponudila nije,
neki se vrag u njoj sigurno krije.
Jako joj je zabavno bilo gledati me u boli,
i kako ju za dva molim.
S polomljenim prstom,
i testom bez znanja,
Pprofesorica je i dalje veselog stanja.
A ja ću dobiti asa, iako sam
pisala polomljena.
KEMIJA
Kemija
Znanost samo nekih slova,
kad i razmislim malo bolje,
baš me briga koji je simbol olova.
Za samo slušanje nje, meni odmah život nema volje!
Samo se spominju neke energije ionizacije,
gore i mrže mi je to nego one sve faktorizacije.
Pa se spominju i pusti neki atomi,
negativni elektroni,
i pozitivni protoni,
strašno, Bože me oslobodi!
Svi su atomi u nekom kao oktetu,
kažu da je vodik iznimka, pa je u dubletu.
A valencije su tek mora noćna prava,
od samog pogleda na periodni, mene zaboli glava.
kad imaš dobrog profesora,
kemija možda i zabavna može biti,
a ako i radiš pokuse,
valja neke kemikalije od Sunca skriti.
Kemija je sve samo ne normalna,
puno slova i puno brojeva,
koji nemaju veze s vezom,
a nekakve veze ipak postoje?
(Ne)obična kemija
Volim silnu kemiju, ali samo s
određenom profesoricom.
Ova prva mi nije toliko
ili kad bolje razmislim,
nije mi ni dobra i draga,
jer sam joj „malena“.
Genijalno, s visinom od 170 cm ja sam malena.
Odlično! Što bi bilo da sam metar i prašina s
ormara?! Bolje da i ne pomišljam.
S drugom profesoricom skompala sam se genijalno.
Obožavam je, naprosto je legendarna.
Jedini je problemčić što
Joj kasne titlovi, ali i na to
smo se navikli. Kemija je napokon postala
zabavna i više nije naporna kao i prije.
Sreća moja!
Iako mi Lewisovi simboli užasno
idu na živce,
Profesorica je i to upakirala u
nešto nalik nečem lijepom.
Zabavno nam je. I to itekako
zabavno. S forama koje su
preoriginalne i neponovljive,
kemija više nisu ni
brojevi, ni Lewis ni
slova. Kemija je nešto
najbolje što mi se dogodilo.
Volim ju, ne znam je li i ona mene.
Ako nije profesorica će srediti koji
elektrončić sa strane.
TJELESNI
TZK
S profesorom E. kliknuli smo svi na prvu.
Stvarno je dobar.
Na tjelesnom većinom radimo što želimo,
ali kada on dirigira,
nije dobro!
Imam upalu mišića do idućeg sata za tjedan dana,
pa se opet vrati. I tako u krug.
Stvarno nekad previše traži.
A trud, moram priznati, pošteno nagradi.
Trčimo na igralištu, asfaltnom,
momentalno bih se ubila kiselinom astatnom.
Muka mi je od sprinteva,
radije bih popravljla 10 printera,
i od čučnjeva mi je muka,
a od sklekova boli me ruka.
Tjelesni je zabavan,
ali ne u ovom svijetu,
trčim kao da hvatam nekakvu metu,
bar imam sreće jer je teren još ravan.
GLAZBENA UMJETNOST
Glas+ba=glazba
Glazbeni je zapravo jako
moćan i snažan predmet.
Pogotovo ako ti je profesor B.
Silno je zabavno slušati sve
što se odvija u učionici.
Nikad višak informacija ne ide
izvan nje.
Genijalna je ideja rješavanje matematičkih
zadatka i učenje latinskoga.
Silno me veseli (smijeh, smijeh, smijeh).
Predmet je relativno lagan, no
ponekad zna biti tako kompliciran da
je to nepojmljivo.
Profesor B. do maksimale olakša.
Svaka mu čast. I na silnim uspjesima
mu skidam kapu.
Profesor će pričati o povijesti glazbe i glazbala,
najboljim krafnama iz „Mrvu slađe“,
a ja ću misliti je li glazba nastala
jednačenjem po zvučnosti ili po
mjestu tvorbe.
V
J E R O
A
U
K
Nauk o vjeri ili vjera o nauku?
Iskreno govoreći, svih 9
godina koje sam provela
i koje i dalje provodim,
radim stalno jednu
te istu stvar.
Bog, Biblija, Isus, Crkva.
Samo oko toga se sve vrti.
I zašto uopće ime vjeronauk?
Ima denotativno, ali i zbunjujuće
značenje? Takve se stvari događaju i u
knjigama iz kojih radim.
Komplicirano se još
više iskompliciralo.
Djevojčica
Nekada mi je bilo simpatično kada
bi mi ljudi rekli da sam djevojčica.
Vuklo me na nešto veselo,
mlado,
zaigrano.
Valjda sam to prestala biti
u srednjoj školi. Neki me oslovljavaju
s „cura“, što mi je draže jer se
osjećam starije i kao da
imam nekakvu ulogu u društvu.
Ponekad mi nedostaje to „djevojčice“,
ta srž riječi, bit.
Uvijek sam bila i uvijek
ću biti zaigrana.
Vesela.
Mlada možda.
Uvijek ću biti dobre voljice,
pozitivnih misli, i
misliti kako je lijepo
biti netko kome je zabranjeno
puno stvari, a ipak smije sve.
ZAGREB
Život u Zagrebu
Planiram završiti fakultet gore već dugo,
a znam da će mi biti teško.
Ako dođem u pekarnicu
i zamolim
Tetu prodavačicu
Vrličku pogaču za koju
možda
nikad
i nije čula,
Izbacit će me iz pekarnice
i reći:
„Vrak te jebi, mala! Nismo mi
restoran pa da
dobiješ
kaj želiš!“
Da, nisu restoran, a
Ja samo želim tu pogaču, više no išta.
Dobro, ne utakmice Dinama i Hajduka na Praznimiru.
Znam da će Hajduka opet pokrasti
jer, snaga je Dinama 4 suca, a
Hajduka Torcida + svi ostali.
I još više.
Tudor će još više
izludjeti, a Razrednica
će na portalu pisati da je
Posavec
najbolji igrač Bijelih iako i on
biva lošijim.
No, kad se vratim doma, ljuta
i bijesna, ogorčena svime,
i kad mi Lucija bude govorila:
„Pa dobro, kaj je?
Izgubil’, izgubil’. Za kaj se furd dereš!?“
naljutit ću se opako i na nju.
Ona ne razumije.
Mrzim taj „kaj ne?“, a
nikada ne upotrebljavaju
„Kaj da?“
Zašto to ne postoji, hoću reći,
„za kaj to ne postoji?“
Navratim nakon predavanja u
obližnji bir… kafić.
Stara ekipa uvijek pije, mladi
„bacaju“ tikete.
A
ja?
Ja sjedim u kutu, u polumraku,
uz (toplu!) Cedevitu i Slobodnu u
rukama prelistavajući
hajdučke vijesti.
Hajduk
Dosta dugo razmišljam o fakultetu.
A i dalje ne znam koliko je pametno ostaviti njega.
Napustiti ga samo zbog obrazovanja.
A toliko mi znači.
Toliko ga volim i tako ga
Žarko želim gledati i bodriti svaki drugi vikend.
Hoću li moći? Iskreno,
Ne znam.
Znam samo da s Istoka, Zapada i Sjevera
Ori se pisma najsvetija.
A on mi je i jedini drug.
Priko svita ciloga,
Uvik nosin u srcu
Našu pismu hajdučku.
Teško mi je ostaviti ga,
Napustiti, iako je On uvijek tu.
On je moja „Ljubav koja ne može proć’ “.
On je ljubav s kojom se rodimo,
Koja ne prestaje,
Život ti postane
I ne možeš bez nje.
A ja? Ja volim sve bilo.
Ne mogu napustiti svoju religiju.
Nije fer. Nije pošteno.
Nije humano. Nije normalno.
Ne želim ga napustiti. Ostaviti,
Maknuti se od njega.
Ne mogu. Jače je od mene.
A ni On to nije zaslužio.
Faklutet ću valjda završiti u Splitu,
A Hajduk, njega volim više od sebe.
A ja samo želim na Filozofski u Zagreb
Mia Milković, Split
