Tala Pikić: Vrijeme snova

Beskrajan hodnik što pluta

Baklja u mraku, i putnik što luta

Korak prema ponovnom rođenju

I pad do pakla, u vatre i stijenju

Zrcalna soba, odraz noćnih mora

Što vode do kraja, do Vrhovnog dvora

U ludosti tek vidiš, zašivenim očima

Oči su postale usta, teško je tijelo

Ali u zemlji stvoreno, i odvojeno bit će cijelo

 

Neka čuje, neka zna dušman ovog kraja

Da sve zemlja pamti, da se zemlja spaja

Da duša štovatelja u vatru ne gine

U kamenu počiva i duša, i ime

Zatvoreno tijelo, u dvorcima mraka

Neka mu zemlja bude vodič

Neka mu zemlja bude laka

 

Nesputan plov u vječnosti

Zvuk, što vodi, je prepun kajanja

Uspomena, bez vremenskog trajanja

 

I tijelo više ne krvari

Zakopan sam zemljom, kamenom, grobom

Žile su trule, propadajuće stvari

Ja nisam više jedno sa mnom, sa sobom

 

Čekam, čekam duboko

Gdje počinje Zemlja, završava Raj

Trunem, propadam, padam široko

Za Crvene doline gdje širi se kraj

Tala Pikić, Zagreb