Antonija Trumbetaš: Lonjsko polje
Kao djevojčica odlazila bih ljeti s djedom i bakom na obale rijeke Odre u Turopolju. Dječja znatiželja vodila me kroz teško prohodne obale – u gustiš gdje bi poneka siva čaplja ili jato divljih pataka izletjelo iz svojih skrovišta. Odlazili bismo tamo tijekom svakih praznika, ali iz godine u godinu taj se divlji svijet smanjivao i nestajao.
Promatrajući kartu Hrvatske, oduvijek me fascinirala ta naplavna dolina označena zelenom bojom. I tako smo prošlo ljeto odlučili posjetiti Lonjsko polje.
Put do njega vodio nas je preko Siska, grada bogatog kulturom i poviješću. Nismo mogli ne posjetiti neke od njegovih znamenitosti: Stari grad Sisak – tvrđavu trokutastog oblika, baroknu katedralu Uzvišenja Svetog Križa, Stari most preko Kupe te Gradski muzej Sisak.
Nastavak našeg putovanja vodio nas je kroz malena živopisna mjesta kao što su: Topolovac, Gušće, Čigoć, Lonja i mnoga druga. Kao žive razglednice nizala su se pored nas, dok nismo došli u mjesto Krapje koje je već u samom srcu Lonjskog polja.
Park prirode Lonjsko polje smješten je na ravnici srednjeg toka rijeke Save, između Siska i Nove Gradiške. Obuhvaća Lonjsko i Mokro polje s pojasom sela uz lijevu obalu Save. Posebnost ovog područja periodične su poplave koje su uzrokovane plavljenjem pritoka rijeke Save. Danas je ono jedno od najvećih i najočuvanijih močvarnih staništa u Europi. Zbog bogatstva bioraznolikošću, Lonjsko polje je iznimno i po vrlo raznolikoj flori i fauni. Posebno je vrijedan rezervat Krapje i selo Čigoč koje je proglašeno prvim europskim selom roda. Osim divljih životinja, Lonjsko polje značajno je po autohtonim pasminama domaćih životinja kao što su turopoljska svinja, posavski konj i posavski ptičar.
To se potvrdilo na samom ulazu u Park prirode kada je krdo predivnih hrvatskih posavaca, ove predivne vrste konje, prelazilo preko ceste za nekim novim pašnjacima i sočnim busenima trave. Na Lonji u Krapnju, kao stari gospodari rijeke, plutali su drveni čamci koji su se nadali novom ulovu slatkovodne ribe iz kanala. Posebno su me fascinirale stare drvene kuće koje su se nizale pored nas kao čuvari ovog mjesta i povijesti koja još obitava u njima. Drveni krovovi, pomalo nakrivljeni, ponosno stoje prkoseći vremenu. Ljudi koji ih nastanjuju uglavnom su stariji žitelji koji ljubomorno čuvaju svoje običaje. Tijek vremena ovdje kao da je usporen, bezvremenski. Živa kulturna baština osjeti se na svakom koraku. Cijeli kraj kao da je prožet nekom smirenošću. Poslovi koji ostaju isti, usprkos stoljećima i dalje se obavljaju. Svinjar koji hrani svinje i konjušar koji u ranu zoru kreće na imanje timariti svoje posavce, žena u tradicionalnom ruhu, marame svezane na glavi kosi travu, dok vremešni ribar zabacuje trošne mreže u naplavljenom rukavcu Save.
Vidjevši ovu živu starinu, u meni se probudio spektar osjećaja. Od oduševljenja, ponosa i zanimanja da budem dio toga, do tuge što tako nešto nestaje. Baka mi je pričala da je naš kraj, Donja Lomnica, nekoć bio takav. Konji i drugo blago hodali su ulicama na putu od ispaše do staje, a rode su se gnijezdile na svakom krovu kuće. I način života bio je drugačiji, sporiji i mirniji, usudila bih se reći – kvalitetniji. Običaji koji se njeguju i danas, prije nego što su postali tradicija, aktivno su živjeli. Narodne nošnje nosile su se svake nedjelje. Folklor je bio ples koji su svi znali – stari i mladi, a gibanica kolač koji je mirisao iz svake kuće.
Često se pitam zašto taj svijet nestaje. Moje je mjesto postalo urbano, način života se promijenio i znatno ubrzao. Iako danas živim divan život, zahvalna sam što negdje nizvodno, južno od Zagreba, uz Savu postoji takav svijet. Svijet koji je opstao i kojega njegujemo jer smo prepoznali njegovu vrijednost.
Antonija Trumbetaš, 15 godina
Donja Lomnica
