Andrea Biletić: Zlatna vrata

Prije mnogo godina. U doba kad je još postojala gusarska grupa zvana Gustafi“,  hrabra skupina ljudi zlatna srca. Plovili su oceanima i proživjeli uzbudljive avanture. Vidjeli su puno morskih životinja. Glavna gusarica iz grupe Gustafa bila je mlada djevojka Salvija. Imala je dugu tamnu kosu i kestenjaste oči. Bila je hrabra i imala čisto srce. Zato je i bila vođa.

Gustafi su cijeli svoj život proveli na oceanu i za njih nije postojalo ništa drugo, osim oceana, mora i životinja u njima, barem onih koje su vidjeli. Nikada nisu vidjeli ništa drugo osim mora, neba, oblaka, izlazaka i zalazaka sunca sve do jednog dana kada im se život izmijenio.

U ranu zoru, Salvija je promatrala izlazak sunca kad joj je nešto zapelo za oči. U daljini je ugledala veliki otok. Odmah je pozvala posadu pa su iste sekunde okrenuli kormilo u pravcu otoka. Uzbuđeno su čekali da se brod približi. Za nekoliko minuta su stigli. Pola grupe je ostalo pripaziti na brod, a druga polovica je krenula u istragu otoka pa u potragu za hranom. Skupili su nešto voća i ostavili ga na brodu. Proučavali su nepoznato područje sve dok nisu naišli na veliku stijenu. Salvija je razmišljala  na kakvom se  neobičnom mjestu nalazi. Proučavala ju  je. Koji trenutak poslije Salvija je shvatila od čega je zapravo ta stijena bila sačinjena. Bilo je to zlato. Koliko god to neobično zvučalo, Salviji i njezinoj posadi, nisu mogli pomoći bez da to zlato ne uzmu s njima na brod. Prošli su sati i posada je napokon završila s iskopavanjem zlata. Trajalo je dugo, ali su ipak sve te tone zlata uspjeli ukrcati na brod. Obavili  su što su trebali. Bilo vrijeme poći dalje.

Plovili su morem. Nakon nekoliko sati plovidbe, Salvija je primijetila da se brod neobično sporo kreće. Otišla je provjeriti stanje u potpalubi i na njezinu nesreću vidjela ju je cijelu u vodi. Shvatila je da tonu. Odmah joj je na pamet palo zlato koje su uzeli s otoka Shvatila je da je ono razlog njihova potonuća. Brzo je otišla reći posadi žalosne vijesti, ali ih nije mogla pronaći, bar sve dok nije pogledala u ocean. U daljini je vidjela posadu u svim čamcima za spašavanje. Shvatila je svoju sudbinu. Umrijet će sama sa svojim brodom. Dok je Salvija smireno isčekivala smrt, svo je zlato potonulo u vodu, formiralo se u dva stupa. Salvija je pala na njih, a ostatak zlata je pao na nju. Nije se više mogla pomaknuti. U tom položaju je umrla. Nekoliko tisuća godina kasnije kad je sva voda isparila, jasno su se mogla vidjeti dva zlatna stupa, a Salvijin se pozlaćeno tijelo nadvilo nad njima. Taj spomenik nazvan je, Zlatna vrata Neki ljudi još govore da Salvijin duh živi u Zlatnim vratima  i svaki dan promatra ljude.

Andrea Biletić, 8.c

OŠ Šijana Pula

Mentor: Vladimir Papić

Donirajte Udrugu Mlada pera
%d blogeri kao ovaj: