Sanja Rotim: Priča jednog Snješka Bijelića

Te godine na radost djece je palo mnogo snijega. Bilo je grudanja, spuštanja na saonicama sa neke uzvisine, skijanja. Uglavnom je bilo strašno zabavno i djeca su posebno voljela praviti Snješka Bijelića svakojakih veličina.

Darko i Ivana su bili brat i sestra. On je bio trinaestogodišnjak a ona godinu dana mlađa. Išli su u istu školu pa su imali mnogo zajedničkih prijatelja. Živjeli su u jednoj lijepoj kući prizemnici sa velikim vrtom. Ivani je došla ideja da i oni naprave Snješka Bijelića u svom vrtu.

“Šta misliš da pozovemo naše prijatelje pa da napravimo najvećeg i najljepšeg Snješka u gradu?” upitala je Ivana brata.

“Dobra ideja”, složio se Darko.

Prijatelji su se odazvali na njihov poziv. Sa mnogo truda su se upustili u tu pustolovinu.  Snijeg je bio hladan i ponekad bi pravili pauze da ugriju ruke. Rukavice bi im bile mokre nakon toliko sati provedenih dirajući snijeg a obrazi bi im se crvenjeli i peckali ih od zime. Nekome bi curio nos i to bi bio povod da se još više smiju i šale.

Počela se nazirati figura Snješka Bijelića. Napravili su ga njihove veličine, izgledao je kao njihov vršnjak. Kada su završili posao sa snijegom stavili su mu mrkvu za nos, dva dugmeta su mu bila oči i jedno drvce usta. Izgledalo je kao da im se smije.

“Hoćemo li mu staviti metlu ili dvije grane kao ruke?” pitali su se između sebe.

“Ja mislim da je ljepše da mu stavimo dvije grane pa da izgleda kao da ima raširene ruke da hoće da nas zagrli”, predložio je jedan od njih.

I ostali su se složili s tim prijedlogom. Nedostajala je samo kapa i šal oko vrata i Snješko Bijelić je bio gotov.

“Idem da pitam mamu imamo li neku kapu i šal crvene boje, pričekajte me”, rekla je Ivana.

“Nemamo, na žalost, srećo. Ali imamo crvene vunice i baka bi ti ih mogla sigurno napraviti za jedan dan. Znaš kako ona dobro plete i kako to voli raditi. A dobro joj je i da malo vježba rukama radi artroze”, rekla joj je mama.

“I zaista, baka je bila sretna kada su joj dali zadatak da obuče Snješka Bijelića.

“Naravno da mogu oplesti, mila moja. Koji ti se bod sviđa: pravo, krivo, riža bod, engleski bod…”, počela je baka nabrajati.

“Ma, bako, ne znam ti ja koja je razlika između tih bodova. Treba nam jedna kapa i šal jer se Snješko smrzava”, šalila se Ivana sa bakom.

Baka je ozbiljno shvatila svoj zadatak i dan poslije šal i kapa su bili gotovi.

“Moramo mu još samo dati ime. Naprijed sa prijedlozima.”

“Ja bih rekla Gruda”, predložila je jedna djevojčica.

“Ali Gruda je žensko ime, ne ide za Snješka”.

“Može onda Bijeli, to je muško ime.”

“Možda je bolje White, na engleski, meni bolje zvuči nego Bijeli”, netko je predložio.

Konačno su se složili da mu je ime White odgovaralo.

“Idem zovnuti baku da vidi kako mu dobro stoje šal i kapa, to je njena rukotvorina.” Ivana je bila još od malena vrlo vezana za baku.

“Bako, dođi da vidiš našeg Snješka, zove se White”, rekla joj je Ivana.

“Bait, kakvo je to ime?” upitala je baka začuđeno.

“Bako, nije Bait nego White. Na engleskom to znači bijelo”, objasnila joj je unuka.

“Napravili ste Snješka Bijelića Engleza?” Ivana nije bila sigurna je li se baka šalila ili govorila ozbiljno.

Ali je odlučila da predloži ostalima da mu promijene ime.

“Čujte, možemo li mu promijeniti ime u Bait? Baka ne zna izgovoriti White pa mi ga je nezgodno tako zvati pred njom”, rekla je.

“Bait, može, dobro zvuči, orginalno.”

“Možeeee, Bait”, vikali su ostali.

Tako je Snješko Bijelić Bait lijepo provodio dane sa djecom. Oni su trčali, igrali se oko njega i on se osjećao voljeno.

Približavao se Božić i Bait je primijetio s koliko nestrpljenja su ga čekala djeca. Slušao ih je sa radoznalošću.

“To mora biti neki predivan blagdan dok ga svi toliko čekaju”, pomislio je.

Tako je došao Božić. Sa tugom je Bait shvatio da na taj dan djeca nisu izlazila iz kuće. Nije bilo nikoga na ulici osim koje obitelji koja bi brzo ušla u neku kuću. Sve je bilo tako tiho i pusto.

“Koga je briga za mene? Porasti će temperature i ja ću se skroz istopiti. Nitko me se više neće sjećati”, Bait je tužno razmišljao.

Ako je netko sam za Božić  činjenica je da će mu doći ružne misli. Tako je i Baita preplavilo mnoštvo tih ružnih misli. Nije više imao onaj veseli izraz lica.

Ali na njegovu sreću, dan poslije su djeca opet izišla da se s njim igraju i on je prestao da razmišlja o svojoj tmurnoj budućnosti.

“Djeco, hajde stanite pored Snješka Bijelića da vam napravim fotografiju”, rekao im je otac.

“Idem da zovnem baku da i ona bude sa nama, zaslužila je”, rekla je Ivana.

”Da se fotografiram sa Snješkom Englezom?”, upitala je baka.

“Bako, nije više Englez. Sada se zove Bait, ti si mu dala ime”, objasnila joj je Ivana.

“Hajde, bako, tata nas čeka.”

Baka je rado prihvatila poziv i stala pored djece i Snješka Bijelića.

Polako su dani postajali duži i rasle su temperature. Snješko je počeo da pati i opet su mu došle one crne misli kao i na dan Božića. Sve dok od njega nije ostala samo jedna ubuđana mrkva, par dugmadi i grančica, šal i kapa.

Od tada je prošlo trideset godina. Ivana i Darko su postali roditelji. Još jednom je stigao Božić sa svojom čarolijom. Kao i uvijek su ga slavili kod roditelja sa cijelom obitelji. I kao i svake godine su se sjećali bake koja ih je već odavno napustila.

“Hajde da gledamo stare fotografije”, Darko je predložio sa nostalgičnim tonom glasa. Tako je izvadio stari album.

“Kako je lijep ovaj Snješko Bijelić, tata”, rekao mu je sin.

“Jeste, sine moj. Zvao se Bait.”

“A ovo je tvoja prabaka”, objasnio mu je.

Na toj fotografiji baka i Bait su se veselo smiješili. Tako Snješko Bijelić Bait nije bio nikada zaboravljen baš kao i svi oni koji nisu više sa nama a koje nosimo zauvijek u našim srcima.

Sanja Rotim

 

 

 

Svaka kuna je itekako značajna!

Odgovori