Naše priče

Sanja Rotim: Šutljivi kraljević

Bili jednom kraljica i kralj koji su dugo čekali prinovu. Kada je konačno kraljica donijela na svijet prelijepog dječaka Ivana slavilo je cijelo kraljevstvo. Izgledao je kao anđeo, plave kose i plavih očiju.

Ali već od malih nogu pravio je mnogo problema kraljici, jer je bio vrlo tvrdoglav.

“Nikako me ne sluša, uvijek radi sve po svome”, jadala se kraljica.

“Sva djeca su manje-više takva”, tješili su je neki.

Ali kada je mali kraljević napunio dvije godine, tek onda su roditelji shvatili kako je njihovo dijete doista bilo čudno i drugačije od ostale djece. Dok su druga djeca već razgovjetno pričala, on je samo nešto mumljao i komunicirao rukama. Usto nije podnosio gledati ljude u oči i izgledao je uplašeno ako bi u kući bilo puno svijeta. U kraljevsku palaču su dolazili važni gosti aristokratske krvi, a on bi se sakrivao iza fotelje i ne bi izlazio dok svi ne bi otišli.

Kraljica i kralj su bili zabrinuti zbog neuobičajenog ponašanja njihova djeteta, pa su se obratili liječniku. U ona vremena nije se znalo mnogo o autizmu. Liječnik je objasnio roditeljima kako njihovo dijete nije bilo bolesno. Jednostavno se takvo rodilo, kako se rađaju djeca plavih ili smeđih očiju, visoka ili niska. Dodao je i to da bi mali kraljević ostao takav cijeli život, iako bi možda rastući mogao promijeniti ponašanje i imati druge potrebe. Nisu mu trebali nikakvi lijekovi, nego puno ljubavi i pažnje.

“Ali on će biti budući kralj, morat će govoriti cijelom narodu”, govorio je kralj liječniku.

Liječnik mu je ljubazno odgovorio kako nismo u mogućnosti birati kakvu ćemo djecu imati isto kao što djeca ne mogu izabrati roditelje. Dodao je i to da je život njegova djeteta bio važniji od krune koju je nosio na glavi. Kralj je shvatio kako je liječnik bio u pravu. Na kraju krajeva, njegov brat je imao sina koji je mogao naslijediti krunu. U svakom slučaju bi ostala u njihovoj obitelji.

Ivan je rastao i mora se reći da je njegovo ponašanje bilo doista čudno. Kupovali su mu mnogo igračaka ali on se nije ni znao njima igrati. Ako bi mu, naprimjer, poklonili autiće, on bi im samo skidao kotače i slagao ih u red.

“Što to radiš, sine moj? Što razmontiraš taj auto, što će ti sami kotači?”, kralj mu je pokušavao objasniti ali Ivan bi uvijek radio onako kako bi sam zacrtao, a od autića su ga zanimali samo kotači.

Sanja Rotim: Šutljivi kraljevićKraljica je bila često u pratnji kralja na službenim putovanjima, ili je morala biti na sastancima kada bi dolazili gosti iz drugih kraljevstva. Ali maleni kraljević je trebao imati nekoga tko bi bio neprestano uz njega. Tako su mu odlučili naći dadilju koja bi se mogla stalno brinuti o njemu. Našli su jednu dobru gospođu koja je imala iskustva sa djecom i koja mu se znala obratiti sa nježnošću. Ona je otkrila kako je Ivan imao mnogo smisla za crtanje. Pravio je prava remek-djela. Naravno da su mu kupili sve neophodno kako bi se mogao posvetiti tom hobiju. I mali kraljević bi provodio cijele dane među svojim bojama i crtežima.

Njegova dadilja bi bila u dvorcu od jutra do kasnog poslijepodneva, a onda bi se vraćala kući svojoj obitelji. Bila je udana i imala kćerku Stelu koja je bila kraljevićeva vršnjakinja. Ali kada bi dadilja odlazila, mali kraljević bi strašno plakao, nije podnosio nikakve promjene. Radi toga je kralj zamolio dadilju da se preseli u dvorac sa cijelom obitelji, na što je ona pristala.

Ivan se mnogo slagao sa Stelom. Vrijeme je prolazilo i njih dvoje su rasli. Već su imali dvadeset pet godina. Naravno da kraljević nije više imao potrebu za svojom dadiljom kao kada je bio mali. Ali je ona ipak ostala u dvorcu, jer joj je kralj dodijelio drugo zanimanje.

Stela je bila vrlo pametna i osjećajna djevojka. Imala je mnogo razumijevanja za Ivana i uspijevala je shvatiti njegove potrebe. Primijetila je kako bi on u posljednje vrijeme postajao crven u licu svaki put kada bi se njih dvoje sreli. Činilo joj se kako je kraljević pravio neku sliku za nju. Kada bi ušla u njegovu sobu i zatekla ga kako boji, on bi to brže-bolje sakrivao.

“Što to ctraš? Neko iznenađenje za mene?” upitala ga je. On se smiješio.

Jednog dana pokazao joj je svoju sliku. Ona je ostala otvorenih usta. Bio je naslikan dvorac i njih dvoje zagrljeni na terasi.

“Ali…, je li me to pitaš da se udam za tebe?”, sada se ona zacrvenjela. On je klimnuo glavom.

Nakon što je dobro razmislila, Stela je dala potvrdan odgovor. Uvijek joj se sviđao Ivan, i bilo joj je lijepo u njegovu društvu iako je bio posebna osoba.

Kraljica i kralj su bili presretni.

“Stela je inteligentna djevojka, bit će ona u stanju voditi kraljevstvo”, zaključio je kralj. I imao je pravo. Nakon vjenčanja kraljević je nastavio sa svojim hobijem. Zidovi dvorca su bili puni njegovih slika. Steli je sinula ideja kako su mogli otvoriti galeriju za posjetitelje.

Vijest o galeriji sa kraljevićevim slikama se pročula po cijelom svijetu. Svi su poznavali priču o šutljivom kraljeviću, dobio je taj nadimak. Novac od prodanih ulaznica je bio namijenjen u dobrotvorne svrhe za pomoć djeci sa poteškoćama u razvoju.

Stela i Ivan su imali dug i sretan život.

Sanja Rotim

Donirajte Udrugu Mlada pera
Donirajte Udrugu Mlada pera

Odgovori