Neka bude što deblja jer je plod našeg podneblja

Emili Pernić: Radit ću što želim

Ja sam Vuk, da baš onaj iz priče Crvenkapica. Odlučio sam vam reći cijelu istinu jer ne mogu trpjeti da me svi smatraju zločestim. Nikada, osobno, nisam htio pojesti bakicu, samo sam htio zajedno s njom dočekati Crvenkapicu s toplom hranom. Također, nikada je nisam htio prestrašiti, istina je da nemam prijatelja i da sam se samo htio sprijateljiti s njom. Danas sam odlučio promijeniti tijek priče. Više neću raditi što mi se kaže, radit ću ono što želim.

Prvo sam morao čekati da netko uzme tu knjigu i da je počne čitati, to nije bio problem jer je to najdraža priča većini djece. Uzela ju je mala djevojčica i priča je započela. Sve je išlo po planu. Crvenkapica je napunila košaricu i krenula prema bakinoj kući. Došao je dio gdje sam je trebao prestrašiti. Umjesto toga sam je pozdravio i pomogao joj da ubere cvijeće. Djevojčica koja je čitala priču, uzela je pauzu za ručak. Crvenkapici ništa nije bilo jasno. Ljutila se na mene. Rekla je da će nas spisateljica izbrisati iz priče ako se ne budemo držali plana. Nije me to zanimalo, uvijek smo radili po njezinom, zašto sada ne bismo radili kako mi želimo. Priznala mi je da joj je dosta ponavljanja iste radnje svaki dan, željela je da ljudi vide njezin ples koji nikada nije pokazala. Složili smo se da ćemo promijeniti priču.

Djevojčica se vratila i nastavila čitati. Ubrali smo cvijeće i krenuli dalje. Lovac nas je zaustavio i pitao Crvenkapicu gdje ide. Ona mu nije odgovarala. Okrenula se prema meni i nastavili smo dalje. Lovac nas je pratio i prijetio nam da će nas ubiti ako ne prestanemo mijenjati priču. Ona mu je rekla da želimo da nas djeca vide takve kakvi jesmo. Nakon nekoliko minuta odlučio je promijeniti priču i postati zmijolovac.

Kad smo došli do bakine kuće, rekli smo joj što se događa. Bila je presretna jer je tada mogla raditi što god je htjela. Odlučila je otići kod lovca da zajedno pojedu kolače koje je pripremila. Crvenkapica i ja smo otišli potražiti Bijelku, našu prijateljicu kravu koja se nikada nije spominjala u priči. Uvijek mi je bila simpatična i draga. Obožavala je ulogu bake, sanjala je o tome da će jednog dana biti ista kao Crvenkapičina baka. Rekli smo joj da sada može biti tko god poželi i odmah je otišla do bakine kuće i obukla njezinu odjeću. Mi smo odlučili ostvariti Crvenkapičinu želju pa smo otišli na livadu gdje je ona otplesala svoj predivan ples. Djevojčica je bila oduševljena. Kada je ples završio njezina majka je došla i rekla da je lovac napravio veliku pogrešku. Odmah smo otišli vidjeti što se događa. Ostali smo u šoku.

Umjesto u mene stavio je kamenje u Bijelku. Počeli smo ih vaditi. Bojao sam se da je ne izgubim jer mi je ona jedna od boljih prijateljica. Srećom uspjeli smo ali je pala u nesvijest. Kada se probudila baka joj je napravila kolače a Crvenkapica joj je dala voće. Odlučile su ostati s njom u kući dok mi završavamo priču. Otišli smo na livadu. Kada smo došli vidjeli smo vučicu. Zvala se Lora. Imala je zavodljiv osmjeh. Izgledala je kao osoba kojoj se ne može vjerovati. Pokušavao sam je ignorirati ali mi je mozak govorio da idem s njom kući a srce da ostanem. Poslušao sam mozak i otišli smo zajedno kući. Od sve te pomutnje zaboravio sam da moram završiti priču. Dok sam ja radio nešto za jesti ona je otišla u sobu da nazove prijateljicu. Išao sam vidjeti što se događa i našao je kako krade moj novac. Pobjegla je kroz prozor a ja sam je počeo loviti. Izgubio sam je u šumi. Čuo sam kako netko viče pa sam otišao provjeriti što se događa. Našao sam Bijelku kako je drži, a pored nje je bila Crvenkapica. Bio sam presretan što su je uhvatili. Zagrlio sam Bijelku i zahvalio joj. Osjetio sam kako postajem sramežljiv dok pričam s njom, kao da sam se zaljubio ali to ne bi moglo biti moguće jer sam ja vuk, a ona krava. Lovac je došao i uzeo Loru. Pitao sam Crvenkapicu jesmo li spremni za kraj, ali je rekla da moramo napraviti još nešto važno pa ćemo završiti. Vraćali smo se do livade, a ja sam razmišljao o tome što bi moglo biti toliko važno. Nisam ni shvatio da sam cijelo to vrijeme držao Bijelkinu ruku. Mislio sam da sam postao lud jer sam se osjećao kao da mi se počinje sviđati. Crvenkapica nam je rekla da mora otići negdje i pustila nas je same na livadi. Dugo smo se gledali i ništa nismo govorili. Nakon par minuta rekla mi je da se sa mnom osjeća drugačije i da joj se nekako sviđam. Rekao sam joj da se isto to i meni događa. Zagrlili smo se i poljubili. Napokon me netko volio. Odlučili smo reći to Crvenkapici, ali je nigdje nismo vidjeli. Otišli smo na mjesto gdje ona inače pleše i ostali u šoku. Priredila nam je vjenčanje. Pitali smo ju kako je znala da smo zajedno a ona je rekla da je to bilo očito.

Bijelka je imala predivnu bijelu haljinu. Izgledala je kao anđeo. Bilo je kao u snu. Nakon vjenčanja otišli smo gledati zvijezde na livadu. Crvenkapica mi je rekla da mogu završiti priču kad god poželim. Majka nam je svirala klavir, a baka je pjevala u žutoj kabanici. Ostali smo zagrljeni i završili smo priču. Djevojčica je bila oduševljena pričom. Nisam mogao biti sretniji, napokon me netko shvatio kao dobrog Vuka i imao sam ljubav svojeg života. Od tada sve smo priče radili s novim avanturama, a ja i Bijelka smo postali najdraži likovi mnoštva djece.

Emili Pernić

OŠ Šijana, Pula

Mentor: Vladimir Papić

Svaki cent je itekako značajan!
Donirajte Udrugu Mlada pera

Odgovori