Ena Orešković: Zeleni Zagreb

Zdravo, ja sam Tin, a ja sam Lea. Danas ćemo vam pričati o čuvanju okoliša.

Tine, kako mi dobivamo papir?

O Leice, ljudi posijeku stabla, odnesu ih u tvornice i tako dobijemo papir.

A što da napravim s crtežima koji mi ne trebaju?

Njih ćeš odložiti u plavi spremnik jer je on za papir.

Ali što ću kad bude Božić, morat ćemo posjeći bor kako bi ga okitili?

Bor možeš izvaditi iz zemlje s korijenom i staviti ga u posudu, pa ga nakon Božića možeš posaditi u svoje dvorište i isto to učiniti iduće godine. Znaš Lea, prije 10000 godina naši preci sjekli su mnogo stabala, bacali puno smeća i uopće nisu čuvali vodu. S vremena na vrijeme su ptice Dodo koje su tad postojale, izgubile zdravlje i izumrle. Ali je jedan od njih bio pametan i naučio ostale kako se čuva okoliš.

A kako se to zapravo čuva okoliš?

Okoliš možeš čuvati na mnogo načina. Možeš čuvati vodu, plastiku baciš u žuti spremnik, papir u plavi, limenke u sivi, baterije u crveni, a koru od voća i povrća (bio-otpad) u smeđi spremnik. Trebali bi, kad je hladno, toplije se obući, a ne pojačati grijanje, jer se tako troši struja. Trebali bi se voziti u tramvajima, a ne u autima jer njihov dim šteti prirodi. Ima još mnogo načina. Leice, ne znam u koji spremnik ide staklo.

Tine, ovaj put ti i ja mogu reći nešto. Staklo ide u zeleni spremnik.

Hvala Lea, vidiš, to nisam znao.

Tine, ne možeš uvijek znati sve.

Znam Lea, znam.

Tine, imam još jedno pitanje: što da napravim sa odjećom koja mi ne treba?

Čekaj Lea, daj da razmislim. Hmmmm. Znam! Odjeću koja je stara možeš pretvoriti u nešto novo, tipa haljinu. Ili ju možeš staviti u vrećicu i spustiti pored kontenjera pa će ljudi koji nemaju novac biti sretni.

Tine Maršoviću, ne možeš ti uvijek biti sveznalica, to nije fer!

Lea Škostić, samo si ljubomorna zato što znam više! Stariji sam od tebe i idem u školu, a ti si predškolarka i kažeš da nije fer!

Dok su se oni prepirali (pošto je to trajalo dvije godine) s vremenom je to postao pravi rat, ali to nije bio rat sa puškama, strijelama, udarcima i topovima nego je to bio rat riječima, uvredama i ruganjem. No kada je došao prvi plač, cijeli rat se srušio i došle su godine mira. Djeca su tad uništila cijelu šumu od bijesa jedan na drugog i uništili sve što se mora čuvati. Zagadili su vode i zrak, trošili mnogo struje.

Sutradan je došao netko tko poznaje svakog mrava i svaku travčicu na zemlji, netko iz Tinove priče sa precima. Taj čovjek je ponovno naučio Tina i Leu kako se čuva okoliš na cijelome svijetu. Naučio ih je da bi trebali imati baterije koje se ponovno mogu napuniti, a ne one koje se moraju baciti.

Kasnije su obnovili šume, vodu i zrak mada to uopće nije bilo lako. Puno truda i dobrote i sve bude gotovo za tren! Tako se i okoliš popravio. Tin je gospodinu ispričao priču o precima, a gospodin je Tinu rekao da je čovjek koji je sve naučio čuvanju okoliša bio njegov čukun, čukun, čukun, čukun….djed. Nakon toga su Lea i Tin učili svoju djecu okolišu, njihova djeca svoju i njihova djeca svoju.

Ipak nam je majka priroda dala obitelj i znanje!

Ena Orešković, 3.C

OŠ Petar Preradović, Zagreb

Mentorica: Vanja Vukosavić