Neka bude što deblja jer je plod našeg podneblja

Marija Maglajić: Jedan dan – Trenutak vječnosti

Veseo, suncem okupan dan, ocvrkutan mahom toplog povjetarca i jatima ptica u niskom letu. Prašno, suho polje mamilo me na laganu vožnju starim, dugo nekorištenim Ponyjem. Najavljenoj kiši prepriječili smo put i ušli u novu bezgraničnu bajku.

Moj Pony i ja.

„Uh kako je prašnjav!“ pomislih dok sam ga neumorno pokušavala očistiti od naslaga ljepljive prašine. Kako sam tek bila ponosna kada je opet nenadmašno zablistao poput neobrušenog safira. Napokon ga uzeh u uzde i… poletjesmo beskrajnom ravnicom.

Letjeli smo poput paperja koje luta neotkrivenim zlatnim prostranstvima.

Vjetar u kosi.

Pony rže, propinje se i cijukom mi govori da se ne bojim. Da je trenutak ljepote u oku promatrača vječan. Da je naš cijeli svijet.

Odjednom, krdo srna.

Sve na okupu dijelile su sočnu njivu i mirno pasle. Neopisiv sklad smećkastih tjelesa, i tišine. Usporimo, utihnemo i zastanemo tek kad je iz mnoštva zaštitnički podignuo glavu snažan jelen razgranate krošnje prepune ožiljaka prošlosti.

Mirno stajasmo Pony i ja i zadivljeno promatrasmo veličanstvenu obitelj. U mužjakovu pogledu neočekivanost, zabrinutost, strah. U mojem, ista slika. Usplahiriše se i srne, i mala lanad, i svi smo se u trenutku – gledali.

Trenutak je, činilo se, trajao vječno. Toliko dugo da sam uspjela osjetiti njihov nemir, ali i prešutno odobravanje naše prisutnosti. Toliko dugo da sam uspjela osvijestiti njihove zaštitničke nagone i pravo na slobodu. Na neosporivu ravnopravnost i dijeljenje svevišnjosti prirode s čovjekom. Toliko dugo da je iz mene nahrupilo neizrecivo poštovanje prema sebi sličnim bićima. Zadržavala sam dah i suludo pomislila na, možda, korak bliže.

„Ma, ne“, rekoh si. Tada se umiješala Svevišnja.

Nad nama, iz gustog crnog oblaka munja propara nebo i žestoko zaprijeti urlajući u zatamnjeno prostranstvo. Moje se krdo najprije preplašeno skupi, a onda podijeli u grupe i odjuri put šume.

Krenusmo i Pony i ja ka selu, istim prašnjavim, ali već razmočenim putom koji je na kraju potopila ljuta kiša. Sva ta divna čar završila je dolaskom kiše, ali ovaj trenutak zauvijek će imati posebno mjesto u mome neznatnom srcu.

Marija Maglajić, Vetovo

2. razred, Gimnazija Požega

Svaki cent je itekako značajan!
Donirajte Udrugu Mlada pera

Odgovori