Karolina Vorlova: Ključ za osmijeh
,,Jesi li napisala zadaću?’’, upitala je Lorena Katarinu dok su prolazile školskim predvorjem.
,,Nemoj postavljat glupa pitanja i požuri se’’, iritantno joj odgovori Katarina izvadivši bilježnicu iz hrvatskog jezika. Kada je našla najbliži stol, počela je nestrpljivo prepisivati: ,,Što bih ja bez tebe, častim te bilo kojim snikersom iz automata!’’
Vani je padala kiša, a vjetar njihao sva stabla ispred škole. Dok je Katarina čekala da Lorena prepiše zadaću, spazila je osobu u hodniku. Nazirao se ogroman madež na nosu i kosa nalik na sjeno obojano crnom bojom. Svaki put kad bi se pojavila na bilo kojem mjestu pretrpanom učenicima, učenici bi se počeli pogledavati, šaptati i vraćati u razrede od straha. Zovu je Vješticom.
Došla je do predvorja zajedno s kolicima sa svim mogućim sredstvima za čišćenje koje uvijek ima kod sebe. Mrkim pogledom promotri traku prljavih stopa učeničkih tenisica koja vodi sve do stepenica pa do učionica. Katarina je bila jedina koja se nije bojala čistačice, barem je tako mislila. Dok je čistačica nešto tražila, iz đžepa su joj ispali ključevi. ,,Moguće da su to ključevi njezine špilje u kojoj čuva otetu djecu i pravi šarolike napitke protiv… prašine?’’, pomisli Katarina. Nastavila je promatrati ključeve i odlučila je učiniti dobro djelo. Dok je Lorena fokusirano prepisivala, Katarina se ustala i približila se čistačici iza leđa i zgrabila ključeve. Osjećala je lagani znoj na čelu dok je drhtavom rukom držala ključ. Bojala se da je ne bi primijetila i strpala s ostatkom otete djece. Što će joj napraviti kad joj vrati ključ? Ili što ako joj ne vrati ključ, hoće li je pretvoriti u ogromnog odvratnog kukca kao Gregora Samsu? Ipak, učinila je neočekivano: ,,Ispričavam se…’’, iscijedila je. Čistačica se zapanjeno okrenula i primijetila djevojčicu kako stoji s ključevima. ,,Ovo vam je ispalo…’’, Katarina dovrši rečenicu i ispruži joj izgubljeni predmet. Čistačica zbunjeno pogleda u djevojčicu, a zatim u ključeve i nasmiješi se: ,,Oh, hvala ti dušo.’’ To je bio najdražesniji i najljepši osmijeh koji je Katarina ikad vidjela. ,,Oprostite Vješ-, hoću reći, gospođo, ali moram vas pitati zašto vas se svi toliko boje?’’ Čistačica se na tren nasmije, razmisli te odgovori: ,,Ne bih ti znala odgovoriti, draga. Pazi da se ne posklizneš, hodaj okolo prljavog. Jako je sklizavo.’’
Čistačica se nečeg sjetila, ugurala ruku u đžep, izvadila neotvorenu vrećicu Kiki bombona i ponudila je Katarini. Katarina ništa ne kaže, uzvrati sramežljiv osmijeh i zamišljeno se vrati do Lorene koja nije ni primijetila da je do tad nije bilo. Kada je završila s prepisivanjem, vratila je bilježnicu, zahvalila joj se i otišle su do razreda. Imala je grižnju savjesti jer nije ni zahvalila čistačici na kikiću. Poslije zvona primijetila je da predvorje blista poput dijamanta. Pogledavala se okolo sebe ne bi li spazila čistačicu. Nigdje nikog. Dok su svi učenici uzbuđeno prolazili oko Katarine koja je ukopano stajala na mjestu i potišteno gledala prema podu, ugledala je ispred sebe ključeve. ,,Što??’’, pomisli I digne ih s poda. Škola se ispraznila i ostali su samo Katarina i muk. Kada shvati što treba učiniti, okrene se i počne tražiti čistačicu, a u istom se trenu otvore vrata zbornice i izađe ista žena koju je prije srela.
,,Oprostite… ponovno ste izgubili ključeve.’’ Čistačica se iznenađeno okrene: ,,Zar opet? Joj, ostavila sam si naočale doma pa ništa ne vidim na blizinu. Dušo, po drugi put ti hvala’’, nasmiješi se od uha do uha i uzme ponovno izgubljen ključ. Katarini osjeti olakšanje što je pomogla slijepoj čistačici, nasmiješi joj se i krene prema izlazu. Tada spazi ponovno prljavu traku učeničkih stopa, prisjeti se te se okrene natrag čistačici i vikne: ,,Hvala vam!’’, i vedro izađe iz škole.
Karolina Vorlova, 4.b razred
Škole primijenjene umjetnosti i dizajna, Zagreb
