Zemlja Zmajeva

Jutro bijaše obasjano suncem. Izašla sam van i osjetila miris divljeg cvijeća nošen povjetarcem. Stiglo je proljeće u moj grad. Rijeku. Sjela sam u park i razmišljala o riječima koje mi je djed rekao prije svoje smrti.  Uvijek imaj svoju glavu okrenutu prema nebu jer nikad ne znaš što bi moglo doletjeti niotkud.

Odjednom, čula sam svoje ime. Prišao mi je prijatelj Karlo. Bila sam mu čudna tako šutljiva, no nakon nekoliko trenutaka priznala sam mu da sam razmišljala o nečemu što mi je djed rekao. Dugo smo tako sjedili, a onda me je otpratio do kuće. Baš kad sam prelazila cestu, vidjela sam mačku crnu kao noć kako gleda u mene. Dugo smo se gledale sve dok nije nestala. Zanemarila sam to i prešla cestu.

Nikoga nije bilo kod kuće pa sam odlučila napisati zadaću, iako nisam mogla izbaciti mačku iz glave. Odjednom me prestrašio nekakav zvuk. Sakrila sam se u ormar. Netko ili nešto je otvorilo ormar. Zinula sam u čudu kad sam vidjela istu onu crnu mačku s ceste. Mačka je sjela, a s nje se spustio maleni patuljak koji mi se naklonio.

,,Zdravo, ja sam Malik!“ Zastao je kako bi si popravio malenu crvenu kapu i dodao: ,, Došao sam ti prenijeti djedovu poruku.“  Zaprepastila sam se kad je spomenuo djeda.

„Ali moj djed je u raju. Kako ti je prenio poruku?“ upitala sam u čudu.

„Tvoja djed nije mrtav. On je kod nas i mi se brinemo o njemu.“

Nisam mogla prihvatiti činjenicu da mi je djed živ, a nikad mi se nije došao pokazati ili barem me pozdraviti. Sumnjičavo sam ga pogledala i rekla: „ Ali kako? To nije moguće. Željela bih ti vjerovati, ali ne mogu. Što ako si ti samo plod moje mašte?“ Počeo se smijati, a onda me je pogledao i rekao: „ Baš si smiješna. Ali ja nisam samo plod tvoje mašte. Ja sam stvaran! Vjerovala ti to ili ne. A sad želim da me pratiš do mjesta gdje ti mogu reći poruku.“

Bez riječi se okrenuo, popeo na mačku i otišao u moje dvorište. Nije zastao da pogleda pratim li ga uopće. Tako je brzo jahao da sam morala trčati za njim. Nisam shvatila da smo se već jako poodmakli od moje kuće. Odjednom je zastao, a ja sam se skoro spotaknula i pala. Pogledala sam okolo sebe i vidjela kako zrake sunca padaju na svjetlucavi  kamenčić. Kamenčić se pokrenuo i iz njega je izašla svjetlost. Pojavio se lik moga djeda. ,,Dobro slušaj što ću ti sad reći. Moraš otići na planinu i pronaći dobrog starog prijatelja. Ne boj se jer ja uvijek stojim uz tebe. Čak i sad u ovom trenutku. I Malik će paziti na tebe. Čuvaj se!“

I nestao je. Ostala sam kao kip. Silno sam željela otići kući.

Ubrzo se čulo tiho puc! I sve se počelo vrtjeti ili sam barem ja mislila da se vrtim. Otvorila sam oči i vidjela da sam ponovno u svojoj sobi.

Sutradan sam sačekala Karla da mu sve ispričam. Čula sam ga kako viče moje ime.

Dotrčao je s dobrim vijestima da nema nastave. Vikao je tako glasno da su se vrapčići prestrašili i poletjeli. Pogledala sam ga pomalo sumnjičavo. Često je tako smišljao neke šale, pa mu nisam baš uvijek vjerovala, no mislim da i on isto tako misli o meni. Pokazao mi je papir na kojem je pisalo da nema škole. Nasmiješila sam se i počela cupkati od sreće. Odjednom sam se opet sjetila riječi svoga djeda, pa sam se uozbiljila i okrenula Karlu. Začuđeno me pogledao: „Viktoria, što je bilo?“

Ispričala sam mu sve što mi se dogodilo, a on je zaprepašten samo šutio.

„Karlo, vjeruješ li mi da sam to sve doživjela?“ upitala sam. Pomislila sam da će se početi smijati, ali on je umjesto toga samo kimnuo.

„Ako zaista nema škole, onda ćemo otići na planinu Učku. Ali prije toga moramo uzeti sve potrebne stvari za put.“ Otrčali smo po stvari i ubrzo se opet našli ispred naših kuća.

„Spreman?“ Vidjela sam da se nećka bi li trebao poći sa mnom ili ostati kod kuće. Ipak je kimnuo i krenuli smo. Dugo smo hodali dok nismo naišli opet na onu istu crnu mačku o kojoj sam mu pričala. Mačka je sam mahnula glavom da ju slijedimo, pa smo hodali za njom sve do podnožja planine gdje nas je čekao Malik. Karlo je bio u čudu. Vidjela sam i strah u njegovim očima. Iako je Malik bio dosta malen, Karlo se i dalje bojao jer nikada prije nije vidio tako čudnog stvora.

„Ja sam Malik, čuvar voda. Došao sam vam pokazati put do prijateljeva doma.“ Pogledao nas je i upitao: „Jeste li spremni za pokret?“ Kimnuli smo. „Onda krenimo!“ Hodali smo kroz veliku, tihu šumu. Svako toliko bismo zastali da se odmorimo. Nakon nekoliko sati uspona napokon smo došli do kamenog zida. Karlo i ja smo se pogledali, ali ništa nismo rekli. Malik je spuznuo s mačke i stao pred zid. Promrmljao je neke nerazumljive riječi i kucnuo šest puta po njemu. Odjednom se kameni zid otvorio. Ništa nismo pitali jer smo znali da moramo biti tihi. Pratili smo Malika kroz lijepo ukrašene dvorane sve do još jednih kamenih vrata. Ovoga puta Malik je samo pokucao i vrata su se otvorila. Unutra se nalazilo zlato i smaragdi. Bilo je svega. Od zlatnih pehara i porculana do rubina, smaragda i dijamanata. Stala sam u čudu. Željela sam upiti svaki pogled na tu raskoš kakvu si nikada ne bih mogla priuštiti. Ušli smo.

Malik je dozivao: „ Zmajčeku Pozojčeku! Gdje si?“

Nije bilo odaziva, samo se čulo tiho hrkanje. Malik se bez riječi uputio dublje u špilju. Tada se začulo nekakvo mumljanje i para je počela dolaziti kroz prolaz. Ubrzo se Malik vratio, ali nije bio sam. Za njime je hodao veliki zmaj. Bio je stasit i nekako ponosan na sebe kada je uvidio da ga se bojimo.

„Dakle, što je toliko važno da ste me morali probuditi iz sna?“ upitao je Zmajček Pozojček mrzovoljno. Malik mu je sve objasnio.

Kad je završio, pogledao ga je i rekao: „Njezin djed“, pokazao je prema meni, „poslao mi je poruku da odemo do tebe i pomognemo ti pronaći tvoje zlatno jaje.“ Pogledao ga je s nadom i strahopoštovanjem i nastavio: „Pomoći ćemo ti, ali nam zauzvrat moraš ispuniti želje.“ I tako se Zmajček Pozojček složio.

,,Ako želite da što prije dođemo, popnite se na moja leđa.“

,,Molim?! Koliko ja znam mačke ne vole letjeti na zmajevim leđima, a kamoli ja!“ rekao je Malik zaprepašteno.

,, U redu, u redu. Vi ćete hodati ispod nas, a mi ćemo letjeti i govoriti vam ima li opasnosti.“ Dogovorili smo se i krenuli. Malik s mačkom pješke, a Karlo i ja na zmaju. Bilo me je malo strah, ali nisam to htjela priznati. Vidjela sam da se Karlo osjeća isto, ali ništa nisam pitala. Nije bilo nikakvih opasnosti ispred nas pa smo se mogli opustiti.

,,Čvrsto se držite, spuštamo se!“ Čuli smo Zmajčeka koji se strmoglavio prema dolje. Kad su zmajeve noge dotaknule tlo, odahnula sam i sišla. Ugledala sam more. Do tada nisam shvatila da smo prelazili preko mora.

„Kako to da smo na otoku?“ upitala sam Zmajčeka.

,,Pa ovo je otok čudesa. Ovdje sam zadnji put bio prije nego što sam izgubio jaje. Pomislio sam da sam ga možda ovdje ostavio.“

Karlo ga upita: „A gdje su Malik i crni mačak?“ Svi smo se zabrinuto pogledali, no onda sam čula pucketanje i ugledala Malika.

„Oprostite, morao sam mačku objasniti da nije strašno teleportirati se na neko mjesto.“

Svi smo se počeli smijati što se Maliku nije svidjelo. Nismo imali vremena za smijeh. Trebali smo pronaći jaje, a vjerujte mi, to nije lagan posao. Nismo bili sigurni kojim smjerom krenuti. Odlučili smo se otići na sjever jer je tamo najhladnije.

Nakon nekoliko sati došli smo na visoravan gdje je Zmajček Pozojček zadnji put bio.

„Mogli bismo se podijeliti u parove. Tako ćemo lakše pronaći jaje. Viktoria i ja ići ćemo skroz do onog velikog stabla dok Malik može otići s mačkom do one visoke trave, a Zmajček može sve promatrati s visine i reći nam ako je nešto zamijetio.“

Složili smo se. Karlo i ja otišli smo do stabla i pregledali svaku visoku travu i grmlje. Čak smo pogledali i u duplju stabla, ali nigdje ničega nije bilo. Brzo smo se vratili do mjesto na kojem smo se razišli. Ubrzo su došli i Malik i crni mačak.

„Ništa nismo pronašli. Vidim da i vi niste bili baš neke sreće“, rekao je Malik malo razočaran. Zmaj se spustio i odmahnuo svojom glavom. To je značilo da smo morali otići pronaći jaje negdje drugdje.

„Popnite se na moja leđa, pa ćemo krenuti u Zemlju Zmajeva!“ Svi smo ga začuđeno pogledali. „Ispričat ću vam sve putem“, dodao je Zmajček Pozojček. Bez rasprave popeli smo se na njegova leđa i vinuli se u zrak dok je Malik jahao s crnim mačkom ispod nas.

„Onda, Zmajčeku. Zemlja Zmajeva. Kakva je to zemlja?“

„Pa… Zemlja Zmajeva vrlo je čarobno mjesto na kojemu se zmajevi svake godine okupljaju da proslave uspjehe svih zmajeva.“ Ušutio je i nastala je duga stanka.

„A kako izgleda ta Zemlja Zmajeva?“

„Divna je. Ukrašena stablima koja stvaraju hlad po ljeti…Ma, vidjet ćete ju uskoro.“

I doista, bio je to otok prepun stabala i raznog bilja koja su radila hlad. Imao je i spilje u kojima su se zmajevi mogli odmarati.  U vodi su plivale šarene ribice koje bi svako toliko otvorile  svoja ustašca kao da nas pozdravljaju. To je bila Zemlja Zmajeva. Zapravo više kao otok zmajeva. Ali ništa od toga nije bilo važno. Sletjeli smo na mekani pijesak u koji su mi noge upale. Bio je tako topao da sam mogla tamo stajati cijeli dan, no nismo imali vremena za bacanje. Brzo smo dotrčali do središta čistine i ogledali se. Tamo je bilo još nekoliko zmajeva koji su ležali.

„Ovo su moji prijatelji. Morat ćemo pitati svakoga od njih ako su vidjeli moje zlatno jaje“, rekao je i pogledao nas, „ali ćemo ići svi zajedno. Jasno?“

Svi smo kimnuli. Došli smo do prvog zmaja. Bio je žute boje i isprva nas nije zamjećivao, a onda se okrenuo prema nama i upitao bijesno: „Što vi ovdje radite?“ Oči su mu izgledale jako ljutito kao da misli skočiti na nas, no to se, naravno, nije dogodilo. Zmajček Pozojček mu je sve objasnio. Ziri je odmahnuo glavom. Otišli smo do idućega. „Zdravo, Zoraira!“ Zoraira nije uopće bila ljuta na nas kad nas je opazila jer je znala da ne donosimo nikakvu opasnost njezinom svijetu. I što je najvažnije, znala je gdje je jaje. Zapravo, jaje je bilo kod nje, ali nije znala gdje je Zmajček Pozojček živio pa ga je čuvala. Pronašli smo jaje! Presretni, zahvalili smo joj i počeli razmišljati o povratku. Neko smo vrijeme sjedili na pijesku i upijali zadnji trenutak na tom otoku. Zajahala sam Zmajčeka. Vinuli smo se u zrak dok su nam svi zmajevi mahali svojim repovima. Taj trenutaka me toliko dirnuo da sam ispustila i pokoju suzu. Vrijeme je jako brzo prošlo, činilo mi se kao tri minute, a zapravo je bilo puno duže. Sletjeli smo pred ulaz u špilju i nasmiješili se. Ne samo zato što smo ponovno kod kuće već zato što smo uspjeli pronaći jaje. I to ne bilo kakvo jaje već zlatno jaje. Zmajček se naklonio i rekao: „Hvala vam na pomoći, bez vas ovo ne bih uspio.“ No, on nije otišao, prišao mi je i upitao me: „Što najviše želiš u svojem životu?“ Zamislila sam se. Nakon nekoliko dugih trenutaka rekoh: ,,Želim da sve bude onako lijepo i sretno kao u Zemlji Zmajeva.“ Zmajček Pozojček je promumljao neke čudne riječi i obećao: „Ova želja će ti se ostvariti, ali znam da nisi to zaželjela, zar ne?“

„Najviše od svega želim svoga djeda natrag, ali znam da ga niti jedna želja ne može vratiti u svijet živih. No ja nisam tužna već sretna jer znam da je on uvijek uz mene i uvijek će biti.“ Kimnuo je i upitao ostale. Malik je zaželio da mu mačak progovori, i to se doista dogodilo. Svi smo bili zaprepašteni, ponajviše crni mačak koji je rekao da se zove Crni i objasnio je kako je ostao bez glasa. Karlo je zaželio da mu se vrati otac koji je bio negdje u Kini. Oprostili smo se i otišli kući.

Karlo i ja još nikome nismo ispričali o Zmajčeku Pozojčeku. Malik nas je stalno posjećivao s Crnim. Karlov se tata vratio iz Kine već idućeg dana, a ja sam stalno odlazila do jednog jezera gdje sam pisala knjigu o Zemlji Zmajeva.

Nikada neću zaboraviti svoje prijatelje i avanture koje sam prošla s njima jer vjerujte mi, prijatelji su sve na svijetu kao i obitelj bez koje nikada ništa ne bi bilo sretno.

                                                                                   Nika Vičević,

                                  OŠ Srdoči, Rijeka

                                                                                   Mentorica: Irena Ritterman, prof.

%d blogeri kao ovaj: