Ana Kuhar: Ljepota
Brzina vrvi svud. Užurbanost se osjeća u zraku. Žamor ljudi i zvuk automobila tutnji mi u uhu. Od svuda dolaze glasovi, koraci kao da su divovski koliko su glasni. Ovako meni izgleda jedan uobičajen dan u gradu. Svi su u svom filmu, manjak komunikacije širi se zrakom. Ljudi rukama drže mobitele i brzo koračaju, ni ne gledajući pred sobom. Na licu im je prikazana uzrujanost, izgledaju kao da imaju 100 briga i problema.
Nitko nije podigao pogled i zastao na trenutak, kao da se svi boje da negdje ne zakasne. Iznad tog grada nemira i nepotrebne brzine, na nebu, polako su se pomicali oblaci, uopće se ne žureći, za sobom ostavljajući tanke, jedva vidljive niti koje su s vremenom sve više blijedile. Otputovali su u beskraj.
Imam osjećaj kao da nikog nije briga za takve stvari, takve bajkovite i krasne prizore, ovim ljudima je nešto posve drugo na pameti. Ne obraćaju pozornost na malene parkove u kojima je sve tako mirno i gdje ptice spokojno pjevaju, a vjeverice skaču s grane na granu. Ljudima je teško podignuti pogled i malo razmisliti o ome koliko cijenimo to što imamo, što nam je pruženo. Čini se kao da je prošla vječnost od svih onih uspomena kada su ljudi izašli van prošetati, da se opuste i samo malo ogledali oko sebe. Sada je to prošlo vrijeme. Hoće li se to ubrzo popraviti ili će postati još gore?
Ana Kuhar, Pula
