Lara Fulir: Prosinačka noć

Hladnoća ostavlja sitne ugrize na mojoj koži, ne sasvim neugodne dok prolazim niz ljudima pretrpanu ulicu.

Ljudi prolaze, ništa više nego li mutna lica, no meni su oni neotvorene knjige, priče koje tek trebaju biti otkrivene.

Pamtim svako lice s kojim se susretnem i oni neznajući postaju likovi moje vlastite kreacije, ovjekovječeni u djelima koja možda neće nikada pročitati, ja možda neću nikada napisati.

Gubim se u očima i osmjesima, u sumornim izrazima lica i nedovršenim razgovorima. Zaboravljajući na trenutak da hodam, spotaknem se na vezice čizama.

Čujem udaljeni hihot te se i ja nasmijem.

Vrijeme kao da uspori dok nastavljam kroz more ljudi, čini mi se da se tlo ispod mojih nogu pomiče, ljuljajući se i talasajući sve dok ne nestane, a ja lebdim plivajući kroz lica i glasove, izgubljena u svježem večernjem zraku.

Oči su im prikovane za mobitel ili pak za onoga pokraj njih. Nitko od njih ne obraća pažnju na mene. To je trenutak kad shvatim da nisam istinski ovdje, a nisu ni oni.

Ja sam tek lik što hoda kroz natrpanu ulicu pišući vlastitu fabulu baš kao i ove maske oko mene. Nitko od njih ne zamara se ičime osim unutarnjim monologom svojih misli, napisanom u njihovom jedinstvenom zamršenom rukopisu.

Duboko uživljena u svoju kaligrafiju shvaćanja i vjerovanja nastavljam hodati.

Zrak miriše na snijeg.

Zategnem kaput čvršće oko tijela, tražeći između kafića i dućana mjesto gdje bih se mogla ugrijati.

Ugledam ju i nasmiješim se dok omatam vunom prekrivene prste oko vlažne hladne kvake.

Knjižara.

Toplina mi ljubi kožu, s ljubavlju gladeći hladnoćom nagrižene obraze, a moj osmijeh se širi.

Lutam između polica uživajući u mirisu papira i njegovoj glatkoj teksturi kad mi prošuška između prstiju dok listam kroz knjigu za knjigom. Zadržim one koje me zazovu. Ostale odložim pažljivo natrag na njihovo mjesto.

Kad mi ruke postanu premalene za hrpu knjiga u njima, odnesem ih do blagajne.

Prodavačica mi se uljudno nasmiješi, a ja uzvratim gestu te ju pitam kakav joj je bio dan.

Pamtim detalje njezina života kao i jedva vidljive promjene u njenom izražaju dok mi prepričava što je sve toga dana radila.

Platim svoje knjige te ju, izlazeći iz knjižnice u oblaku vlastitog daha, pozdravljam.

Pronalazim svoje mjesto u složenom stroju ljudi, bicikala i automobila, krećući se s njima u valu priča i svjetova sastavljenih od zupčanika nesvjesnih svojih doprinosa.

Kratko čekam tramvaj te se uspinjem unutra.

Zrak je zagušljiv, ugrijan zijevanjem, ogorčenim udasima i umornim izdasima.

Kako se tramvaj kreće ljuljam se u skladu s tijelima oko sebe  i promatram grad dok juri pokraj nas kroz zamagljeni prozor.

Zgrade se zamućeno miješaju s purpurnim horizontom, sjedinjujući se s autima što jurcaju i ljudima u prolazu.

Uskoro, tramvaj se zaustavlja i ja silazim, dopuštajući mnoštvu ljudi da se rasprši oko mene.

Prelazim most.

Rijeka je divlja pod mojim nogama i pitam se kako bi bilo upasti u njezine ledene vode.

Ne mogu iz glave istjerati sliku mosta što se raspada i svog tijela kako pada u rijeku uz glasan pljusak. Ne mogu prestati zamišljati umrtvljujuće valove kako me grle, obavijajući me u svom smrtonosnom stisku.

Bilježim tu sliku na kapcima, taj osjećaj umrtvljenog tijela i daha koji mi bježi dok me struja vuče pod mutnu vodu.

Kod kuće sam u trenu. Guram ključ u bravu i, čuvši poznati klik, guram vrata naprijed.

Usne mi se rastegnu u osmijeh kad me preplavi miris hodnika, a toplina zacrveni moje hladne obraze.

Uključim svjetlo u svojoj sobi i presvučem se u pidžame te se sklupčam ispod pokrivača s jednom od knjiga koju sam kupila. Otvaram ju širokih znatiželjnih očiju, iščekujući uzbuđeno rasplitanje priče.

Svjetlo ponekad zatreperi i mogu čuti ljude kako pričaju vani ispod mog prozora.

Toplo je, a posteljina je mekana te mi je potrebno samo pola sata prije nego li me svlada umor, a utješnost prisnosti i sigurnosti me uljuljkava sve brže u san.

Gasim svjetlo te obgrlim jastuk s mislima o danu koji sam proživjela te kako je drugačije bilo vani na hladim ulicama od ležanja u toplom krevetu među poznatim zvukovima zgrade.

Polagano odlelujam u san, a priča koju sam bila čitala, priča prodavačice i oni razgovori što sam ih čula u prolazu isprepletu se pred moji sklopljenim očima u magličast san.

Možda, samo možda, ću jednog dana o njemu i pisati.

Lara Fulir, Zagreb

Donirajte Udrugu Mlada pera

Odgovori

%d blogeri kao ovaj: