Franco Nemo: Matura 2020.

Moja generacija i ja završili smo četvrti razred gimnazije. Čekala nas je još samo matura, naravno, uz koronu. Svatko je pristupio toj obavezi na svoj način. Neki su odlazili na pripreme u Zagreb, neki su se bezrazložno smijali, ja sam samo sjedio i mirno učio; drugi su se hvalili kako će to roditelji srediti, a neki su odustali od svega.
Došao je i 9. lipanj 2020. Stajali smo pred srednjom školom očekujući ulaz u učionice. Vrijeme je polako prolazilo, ja sam se šetao udišući kisik, pripremajući se na ispit iz hrvatskog jezika, dok su drugi u grupama po dvoje pričali. Čekanje se razvuklo. Odjednom iz škole prolomi se vrlo glasan, užasan, prodoran i dug krik.
– „Jeste li čuli? Tko to vrišti u školi?“- prestrašeno su pitale djevojke.
Ispitna koordinatorica pojavila se na vratima škole s maskom na licu. Dala nam je upute o pisanju mature i socijalnoj distanci zbog bolesti. Poslije toga smo počeli polako ulaziti, dok nam je druga profesorica dezinficirala ruke. Uputila nas je prema učionicama. Brzo sam se smjestio u učionici u kojoj je bilo pakleno vruće. Nakon upaljene klime i otvorenih prozora, nije bilo niti malo ugodnije. U prvom dijelu testiralo se razumijevanje pročitanog teksta. Tekstovi su bili iz svakodnevnog života, iz znanstvenih časopisa i iz književnih djela koje nikad nismo obrađivali u školi. Ulomak o gljivama ostao mi je urezan u sjećanju, pročitao sam ga pet puta da bih odredio koja je to uopće vrsta teksta: znanstveni ili publicistički ili …Drugi dio su bila pitanja iz književnosti i jezika. Rješavajući pitanja saznao sam kako moje kolege ne poznaju padeže, a navodno nikada nisu čuli za neke pojmove iz književnosti. Pravi šok dežurnim profesoricama je bilo petnaestominutno prelistavanje ispitnih materijala i odlazak učenika s ispita, odmah na početku testiranja. U učionici nas je ostalo svega troje. Dok sam se trudio sve riješiti, čuo sam njihovo prelistavanje ispitnih materijala, tako tri sata, uporno.
Tri dana poslije pisali smo esej iz hrvatskog jezika. Esej ove godine nije bio presudan, ali svi su trebali doći na ispit. Ispitna koordinatorica dala nam je kratke upute na vratima škole za pisanje.
– „Pazite na pisanje velikog i malog slova, morate imati tri djela: uvod, razradu i zaključak. Uvucite tekst svake cjeline, odgovorite na sve smjernice i povežite sve u jednu skladnu cjelinu. Pazite ako dobijete usporednu analizu pjesama. Tu se možete potpuno raspisati. Svakako napišite vrstu pjesme, temu, ideju, rimu, navedite stilske figure…“
Sve je to bilo praćeno smijanjem nekih učenika, dok su drugi blijedo gledali. Ona je nekoliko puta prekidala kratke upute, a zatim nas je u parovima uvela u školu, potom je uslijedila dezinfekcija i napokon ulazak u učionice. Dok su nam dežurni profesori čitali upute za pisanje ispita, ušla je koordinatorica i rekla:
– „Moja sućut! Ma samo se šalim!“ – zatim je otišla.
Temperatura je bila ugodna, prozori su bili otvoreni, a klima uključena. Izvana se čuo pseći lavež u daljini kojeg sam bio prisiljen slušati sve vrijeme pisanja eseja. Nakon petnaestak minuta opet se većina dignula i napustila učionicu. Ostao je samo jedan učenik i ja. Njegove reakcije na temu eseja bile su burne, pio je vodu iz bočice, išao je na toalet, pisao je i križao, prepravljao je napisani tekst. Veći dio vremena proveo je stenjući i zapomažući, što je mene, iskreno, podsjećalo na izbacivanje otpadnih tvari kroz izmetni otvor. Profesorice su se pogledavale i zadržale svoje dostojanstvo. Nakon sat i pol vremena izašao sam van, zadovoljan, vjerujući u sebe s osmjehom na licu, ali ipak umoran. Nakon nekoliko dana imao sam dojam, kako cijela Novska zna moj rezultat iz ovog ispita. Ljudi su bili tužni, ljutiti i iznenađeni.
Nedugo zatim odvio se i ispit iz engleskog jezika. Jedan od učenika iz mog razreda, Ante, odmah me počeo vrijeđati:
– „Idiot, debil je došao, budala!“- svi su počeli nešto slično govoriti o meni.
Djevojke iz ekonomskog smjera počele su kružiti oko mene i samo su me pogledavale. Ja nisam reagirao na taj pripremljeni scenarij, psihički sam se pripremao na ispit. Na ovaj ispit je došla cijela moja generacija. Procedura je bila ista za sve ispite. Ušli smo u učionicu, bio sam raspoređen u zadnju klupu, te sam zamolio za premještaj i to u sredinu srednjeg reda. To je potaknulo profesorice na poseban tretman prema meni. Jedna profesorica mi je stalno prilazila s leđa, nekoliko puta je izlazila iz učionice i nekoliko puta je svojim tijelom udarala u klupe. Druga se oslonila laktovima na svoju klupu. Čitavo vrijeme je vrlo opako i s gađenjem gledala samo u mene. Mržnja je doslovno tekla iz njenih očiju puna dva sata. Svaki put kada sam je pogledao, dala mi je vjetar u leđa za rješavanje ispita. Ispit se odvijao u dijelovima. Na prvi dio se samo moralo odgovarati na pitanja, u drugom dijelu trebalo je sastaviti odgovor na poruku, a treći dio je bio slušanje i odgovaranje na pitanja. Ispit nije bio težak, ali radio na koji smo slušali engleski stalno je prekidao. Po završetku profesorica je došla do mene zadnjega. Imao sam dojam kako ona ni ne želi pokupiti moje ispitne materijale. Dok sam pakirao stvari, profesorica koja je stalno kružila samo oko mene upitala me je:
– „Franco, kako si riješio maturu? Hoće li biti dobro?“
– „Za neka pitanja bilo je potrebno puno razmišljati. Doviđenja!“- brzo sam odgovorio. Ona druga profesorica se licemjerno i s gađenjem podsmjehnula na mene. Bio sam siguran u sebe i u svoje znanje. Nije mi nikada, pa ni tada, bilo važno njihovo mišljenje o meni.
Četiri dan poslije pisao sam ispit iz matematike. Prije ispita sve je bilo mirno, držao sam distancu od svih. Dežurni profesori pokušali su smanjiti temperaturu koja je bila preko dvadeset i pet stupnjeva u učionici. Na kraju sam zamolio da skinem potkošulju, što je bilo i odobreno. Svi su se u razredu tome ismijavali. Profesor iz engleskog je sjedio nasuprot mene neprestano se podsmjehujući, direktno meni u lice. Djevojka u suprotnoj klupi vrtjela je s dva prsta kemijsku olovku puna znanja. Najdeblji među nama žalio se da ne zna ni kako bi postavio zadatke. U redu do prozora sjedio je onaj što je imao naviku vrijeđati mene, neprestano kašljući. Uglavnom većina je sjedila i tupo gledala u ispitna pitanja čekajući kraj ispita. Svi su sjedili do kraja ispita i bili su vrlo ozbiljni. Osjećao sam se dobro, sigurno. Rješavanje zadataka proteklo je bez problema. Iako umoran, ocjenu iz ovog ispita nisam mogao predvidjeti. No, jedno sam bio siguran: znao sam matematiku.
Dva dana poslije pristupio sam ispitu iz fizike. Noć prije ispita netko je nešto palio u Novskoj. Nije bilo uopće zraka s kisikom. U sedam sati neki je automobil glasno protutnjao ulicom, nadajući se, je li, da nikoga nije probudio. Moja majka je komentirala kako neki već slave. Na samom početku ispita, učenik koji je sjedio iza mene je izjavio:
– „Ajme meni, ja bih se ubio!“- tresao se, režao i očajnički je škrgutao zubima. Ubrzo, s učenikom koji me je obično vrijeđao, izašao je van iz učionice i to nakon pet minuta od početka ispita. Djevojka iz razreda, koja se uvijek ponašala kao da se svijet vrti oko nje, sada je monstruozno jaukala i ispuštala neartikulirane krikove, očito obdarena znanjem. Dežurna profesorica izvadila je paketić maramica i odnijela joj je da se može obrisati. Ostali su samo razmišljali, strpljivo sjedili i predali svoje materijale pola sata prije završetka ispita. Poslije ispita profesorice su me pitale što sam prijavio, na što sam odgovorio:
– „ Prijavio sam PMF i strojarstvo. Točnije, matematiku i fiziku na PMF-u.“
Napokon, vrlo ugodno sam se pozdravio s ovim profesoricama i otišao zadovoljan kući. Znao sam da će sve biti u redu.
I bilo je. Na upisu u Zagrebu bio sam prvi na rang listi po broju bodova. Imao sam same petice i četvorke. Ljudi i kolege iz Novske, više me nisu mogli niti pogledati i svi su se naveliko distancirali od mene. Po maturalnu svjedodžbu svi su uredno došli, iako, nisu bili veseli. Ja sam toliko sretan i danas, da mi to ponašanje uopće ni ne smeta. Možda sam, ali samo možda postao nekima od njih i uzor. Možda su primijetili da postoji način. Meni je sve ovo samo još veći motiv da rastem, kako u znanstvenom tako i u privatnom životu. Moja majka je nakon svega, citirala Konfucija:
„ TKO NE ZNA, A NE ZNA DA NE ZNA – OPASAN JE. IZBJEGAVAJTE GA!“

Franco Nemo, Zagreb

Odgovori

%d blogeri kao ovaj: