Domenika Potnik: Molba jednog pjesnika

Već svugdje utrnuta su svijetla  niti najtiši zvuk se ne čuje

sve sniva i zvjerka i čovjek i zao i dobar i grešnik i svetac

samo s jednog prozora dopire svjetlo

koje u tami podsjeća na zvijezdu što zalutala je na zemlji

na tom prozoru pisac s perom u ruci sjedi

tek što mu vrh pera dotakne pergament on povlači ruku

njegov um što inače bojama vrvi,

što inače je prepun riječi koje poput slagalice se sklapaju u stihove

vezane osjećajima nježnim poput dodira pera

sada je pust više ni glas iz njega ne dopire

boje kao da su se istopile

i pero mu je već teško u ruci

ta gdje je nestao svijet što stvarao sam ga iz dana u dan

ta zašto mi se junaci mojih priča koji do jučer bijahu moj ponos i dika

sada čine potpuno prazni sada su tek tamna tinta

u njima više nema nekadašnje slave žar što podario je svjetlo

 

svijetu na pergamentu sada je tek sivi pepeo što nebrojenim

slojevima sve oko sebe guši

zar pero mi je prokleto kad više niti jedna riječ iz njega ne izlazi

oh što sam ja bez svoga pera

oh bozi što vladate nad svime vratite sjaj i oštrinu mome umu

pustite me da ponovno stvaram

ta ako mi ipak već ovaj dar otimate uslišite mi posljednju molbu

i još jednom pokrenite moje pero

dozvolite da se iz njega posljednji put rodi svijet koji bit će

sjajniji no ijedan što ga ranije stvorih

dopustite mi da posljednji put izgradim junaka kojem će

sam Ahilej zavidjeti i kojem će muze kćeri Apolonove

zlatnu halju odjenuti, a glavu nakititi lovorovim vijencem

ta još mi jednu pustolovinu dozvolite a onda uzmite moj dar

neka mi pero zauvijek usahne

neka mi se svaki pergament koji dotaknem u pepeo pretvori

bez svoga dara ja sam tek sijena samoga sebe

uzimajući mi ovaj dar istovremeno mi i dušu otimate

ostavljajući samo praznu ljušturu što besciljno tumarat će svijetom

dok ga Haron u lađu ne pozove

ali ipak  još jednom vas zazivam svemogući bozi

molim da mi dar moji ostavite

smilujte se piscu što samo za svoje pero živi

još toliko toga mogu dati

ali eto svijeća već dogorijeva na počinak mi valja poći

a ti, Ateno, što nad svom mudrošću vladaš moju dušu i molbu odvagni

te mi s prvom zrakom moćnog Helija odgovor podari

da ova duša što za sudbu svoju strepi ne čeka više ni dana

Domenika Potnik, Zagreb