Domenika Potnik: Prokletstvo starog ljubavnika

Gledah te kako snivaš u svjetlu svijeća

dok kosu ti krasi kruna od cvijeća

s tobom ode moga života plam i sreća

još posljednji rumen u obrazima bijelim

prerano ugašenog života je znak

na spomen naših kratkih sati tišti me sjeta

srce mi se para od okrutnosti svijeta

 

mrzim sve što na ovome svijetu ostade

mrzim svako biće što ovim svijetom kroči

ta zašto  oni žive kada tebe više nema

 

u prazna vrata gledam kao da ćeš doći

moji bijeli anđele što odeš kad zvijezde sijaše u noći

zvijezde okrutne ove suze su moje

što pale su pod plaštem noći

 

za tobom želim poći

al’ tvoji posljednji dah to mi brani

željela si da živim

al’ tek sjena sam svoja

koja kroz dane se vuče

 

proklinjem svakog ljubavnika

koji svoju dragu uz sebe drži

proklinjem svaku novu ljubav što se rodi

ali zbog sjećanja na tebe dugo mrziti ne mogu

jer sjećam se kada naša ljubav bijaše mlada

ta i ja sam bio baš kao oni

ljubavnik koji samo za svoju muzu sklada

 

zato gledam ih sa zavisti u srcu

al’ zlo im više ne želim

jer sjaj u njihovim očima dok sramežljive

poljupce skriveni od pogleda kradu

jedina su radost mome srcu staru

koja nakon tolikih ljeta mi ostade

                                                                     Domenika Potnik, Zagreb

Svaka kuna je itekako značajna!
%d blogeri kao ovaj: