Dragana Relić: Da imam supermoć, ova bi promjena morala doć’

Svijet je čudno mjesto gdje smo svi nesavršeno savršeni. Svi oni poznati ljudi (influenceri) govore nam kako smo svi savršeni baš onakvi kakvi jesmo. Ipak svi želimo ispraviti neke svoje nesavršenosti ili pak želimo imati supermoći. I ja sam jedna od ljudi koji žele posjedovati neku supermoć.

Moja je želja da u nekim trenutcima ili situacijama budem nevidljiva. Najradije bih željela biti takva na satima matematike ili tjelesnog. Zaista te predmete ne volim i nevidljivost je jedino što tada želim. Također bih željela posjedovati moć poznavanja stranih jezika, ponajviše španjolskog jer mi se sviđa španjolska kultura (latino plesovi, začinjena hrana, građevine…). Doista bih željela posjedovati tu moć jer volim puno pričati, ponajviše širiti svoje vidike i znanje. Voljela bih i da mogu letjeti, da mi je zapravo cijeli svijet pod krilima i da mi sve izgleda tako maleno i jedva primjetno oku. Uz to bih voljela vidjeti i kako me ptice vide, možda bih čak uspjela i preletjeti cijeli svijet. Smatram da svaki kraj treba detaljno istražiti, a to bih najbolje postigla letenjem i gledanjem kako se ljudi zabavljaju ili… dosađuju. Primjerice, igraju nogomet, bave se poljoprivredom, slave li nešto ili tuguju… voljela bih s visine vidjeti kako funkcionira životinjski svijet (što životinje najčešće rade tijekom dana)… To bi mi se najviše svidjelo jer bi s visine sve izgledalo tako sićušno. Uz to bih se htjela vratiti u jedan dio prošlosti, primjerice vrijeme kad su bili popularni životi u dvorcima, sazivanje balova i slično. Najviše bi me usrećilo kad bih se mogla vratiti u 17. stoljeće, to jest vrijeme vladavine Luja XIV. koji je dao izgraditi dvorac Versailles u Francuskoj, za mene je to jedan od najljepših dvoraca na svijetu. Također je to za mene jedan od najotmjenijih perioda u povijesti i voljela bih ga proživjeti barem na dan.

Ono što bi me uistinu usrećilo, to je da mogu vratiti svoju baku koja je preminula prošle godine. Pamtim je po njezinim savršenim domaćim pitama od jabuka koje su imale okus kao da nisu s ove planete, njezinoj gibanici, kajgani te svim divnim jelima koje mi je pripremala kad god bih se neraspoložena vratila sa sata tjelesnoga ili matematike. S bakom je sve bilo tako lako. Bila sam jako vezana za nju, uvijek me je ohrabrivala, poticala i motivirala da jednog dana postanem uspješna. Hoću, bako! 

 

Dragana Relić, 15 godina (2. r)

Busnovi

Donirajte Udrugu Mlada pera
%d blogeri kao ovaj: