Andreas Lanča: Neven i Kirac – Bajka o jednome čarobnjaku

Jednom davno na jednom malom poluotoku u močvarnom gradu živio je najveći mađioničar ovih prostora. Imao je gustu sijedu bradu, na glavi mu je sjedio veliki purpurni šešir. Bio je izrađen od baršuna, a prekrivale su ga zvijezde. Iz šešira mu se razlijevala valovita sjeda kosa. Bio je visok, a u ruci je uvijek sa sobom nosio veliki drveni štap.

Štap se sastojao od manjeg zavinutog korijenja. Korijenje je međusobno krojilo spiralni krug. Taj je krug čuvao neku izblijedjelu svjetlost za koju nismo sigurni što je. Na vrhu štapa bio je zakačen jedan metalni stalak na kojem se nazirala hrđa. Na stalku ležala je knjiga drvenih korica koje su polako trunule, a papiri, odnosno stranice bile su ofucane. Živio je sam u staroj kolibi na vrhu jednog od sedam brežuljaka toga grada. Koliba mu je bila prepuna knjiga. On je uvijek sjedio i sebe zamišljao kao poznatog pisca i dobrog učitelja, ali ta mu se želja nije mogla ostvariti jer je on bio jedini stanovnik tog grada koji je znao čitati i pisati. Zbog toga se na njegovu štapu počinje nazirati hrđa, knjiga počinje truliti, a svjetlo slabiti jer je čarobnjak gubio želju za podučavanjem, pisanjem i čitanjem drugima. Samo je bespomoćno sjedio i pisao, dok se njegova prva knjiga na štapu sve više uništavala. Jednoga je dana ustao i odlučio sve promijeniti. Uputio se prema unutrašnjosti poluotoka. Lebdio je umjesto hodanja, tako da je vrlo brzo došao do željenog odredišta. Stao je pred velikim, čvrstim zidinama. Iza tih zidina skrivao se grad magičnih bića. Iz toga grada je čarobnjak protjeran zato mu se na licu nije vidio osmijeh. Njegovo ga je društvo protjeralo zbog njegova suprotnog mišljenja koje su oni pogrešno shvatili. Protjerala ga je njegova vrsta, čarobnjaci. Kada se suprotstavio njihovu vođi oko odluka koje su trebale naštetiti ljudima, izbacili su ga. Vrhovni čarobnjak po imenu Kirac nije mogao dopustit da ga netko makne s pozicije vođe pa ga je zato protjerao. Zbog njegova protivljenja, čarobnjak je završio u ljudskomu svijet koji je i branio. Sada je ponovno htio ući u čarobni grad, ali ne zbog osvete nego zbog toga što mu je trebala pomoć. Izrekao je riječi na nekom nerazumljivom jeziku i jedan se dio zida odlomio. Lebdeći je ušao. Nije to bio svakidašnji grad. U njemu je sve izgledalo drugačije nego u ljudskim gradovima. Bio je zaštićen prozirnom kupolom kako ga ljudi ne bi mogli pronaći. Vrijeme se nije mijenjalo kako je to „htjelo nebo“, nego su čarobnjaci upravljali promjenom vremena. U gradu se nalazio rudnik u kojem su radili patuljci. Tražili su metale koje su kasnije prodavali vilenjacima kako bi oni iskovali oružja u slučaju napada ljudi.

Čarobnjak je odlučno lebdio prema kraju grada gdje se nalazila velika planina koja se nije mogla vidjeti izvan prozirne kupole. Ušao je u kulu izgrađenu u planini. Imala je mali prozorčić s metalnim rešetkama na njemu, a zidovi kule bili su napravljeni od neobičnog prozirno narančasto žutog kamena. „Kirče“, odlučno je progovorio. Jedan se od namrgođenih usnulih čarobnjaka koji su inače imali mekan san lagano pridigao. Kirac je rekao neke nerazumljive riječi i onda se svijetlo upalilo. Odmah je uzeo svoji štap koji je imao mnogo jaču unutarnju svijetlost nego  naš čarobnjak i uperio ga u njega. „Kirče dolazim u miru“, prošaptao je. Kirac nije spuštao štap: „Mislim da smo ti rekli da se nikada ne vraćaš Nevene.“ Neven, odnosno naš čarobnjak, mu je objasnio problem. Znao je da Kirac neće prihvatiti ponudu ako ne bude na čelu projekta, pa mu je rekao da će on biti ravnatelj. Kirac se dugo premišljao, ali na kraju je odlučio pristati. Kirac je vrijeme premjestio s noći na dan i svi su  ustali. Kirac, Neven i ostali čarobnjaci stigli su do Nevenove kolibe. Spustili su se malo niže od nje.

Odlučili su tamo izgraditi ustanovu za učenje pisanja i čitanja. Velikom su brzinom izgradili zgradu. Počeli su pozivati djecu u tu novonastalu ustanovu. Djeca su polako stizala, a Nevenov se štap potpuno oporavio. Uživao je podučavati djecu dok su ga ona obožavala slušati. Kirac je bio ravnatelj pa je ostao u tom malom mjestu i nikad se nije vratio u čarobni grad.

Škola Neven Kirac postoji i dalje samo pod drugim imenom. Podučava djecu kako pisati i čitati, a ja svako toliko kada prođem pokraj knjige koja se nalazi na stalku u sadašnjem žutom prostoru, tadašnjoj učionici čitanja i pisanja osjetim neki sretno magični osjećaj.

Andreas Lanča
OŠ Šijana Pula
Mentor: Vladimir Papić