Stefany Vučković: Nigdjezemska

Već od malih nogu čitam priče o Siku dječak koji može letjeti. Vjerovala sam da Nigdjezemska zaista postoji, sve dok nisam napunila deset godina. Tada sam prestala vjerovati u to. Ali, pokazalo se da zaista postoji.

Bio je to običan školski dan. U vrijeme marende cijeli je razred pričao o čudnim snovima. Neki su sanjali vile, neki izvanzemaljce, a neki čak i pirate. Neki su s izvanzemaljcima skakali tisuću petsto metara u visinu, neki su se borili s piratima, a većina djevojčica je u snovima postala vila. Kad su završili svoje avanture probudili su se u svojim krevetima. Ja nisam sanjala takve čudne snove pa sam mislila da su svi poludjeli.

Nakon večere išla sam spavati i pomislila kako bi bilo uzbudljivo da mi je svaki dan drugačiji i da živim punim plućima. Kad sam zatvorila oči, čula sam da me netko zove. Otvorila sam oči i nisam vidjela nikoga. Pogledala sam na prozor i vidjela krijesnice, ali kad sam bolje pogledala shvatila sam da su to vile. Uzela sam vilu u ruke. Htjela je pobjeći, ali je nisam pustila. U tom trenu sam primijetila da sam u zraku. Vila je letjela prema zvijezdama. Mislila sam da ću ostati bez zraka pa sam zatvorila oči. Kada sam ih napokon otvorila vidjela sam otok u obliku mjeseca. U jednom je trenutku vila nestala i ja sam pala u more. Uskoro sam postala umorna i nisam mogla više plivati, ali tada je doplovio brod na kojem su bili gusari. Odmah su me zavezali te je došao njihov kapetan Puh. Imao je veliku crnu bradu, a u očima mu se u mogla vidjeti vatra. Odmah sam pomislila kako je moguće da Nigdjezemska zaista postoji.

Mislila sam da je to samo bajka, a sad sam se nalazila u njoj. Puh je rekao da želi znati gdje je Siko. U tom trenutku se čulo kao da netko zviždi. Pojavio se Siko i spretno sredio sve pirate. Uzeo me za ruku i odveo do skloništa. Tamo je bilo mnogo djece obučene u životinjsko krzno. Bili su sumnjičavi, ali su mi odlučili pružiti priliku. Svi osim Sika.

Djeca su mi rekla da ne može osjetiti osjećaj ljubavi jer je bio previše u Nigdjezemskoj što je izazvalo te posljedice. Nisam znala što da kažem. A što reći nekomu tko ne može osjetiti ljubav?  Ako znate molim da mi pošaljete pismo, a sada nastavimo s pričom. Kad sam shvatila da je Siko otišao, krenula sam kući, ali sam zapela u živi pijesak. Nisam se mogla izvući sve dok se on nije pojavio. Izvukao me i odlučio mi je nešto pokazati. Odveo me je do špilje te mi počeo pričati legendu o princezi svjetlosti. Srce mi je kucalo kao ludo dok je pričao legendu. Učinilo mi se da je rekao kako će princeza jednom postati kraljica.

Kad je završio s pričanjem legende rekao mi je da sam ja princeza svjetlosti.

OŠ Šijana Pula

mentor: Vladimir Papić

Odgovori

%d blogeri kao ovaj: